Dok pregovori o završetku rata u Ukrajini zapinju na teritorijalnim pitanjima, sve se više otvara pitanje ko će odlučivati o budućnosti evropske bezbjednosti. Geopolitička analiza objavljena na hrvatskom Indexu upozorava da bi se ključni dogovori mogli postići između Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Kine, dok bi Evropa mogla ostati po strani.
U središtu analize Ivana Čovića, objavljene na Index.hr, nalazi se mogućnost da velike sile o budućem međunarodnom poretku pregovaraju bez ravnopravnog učešća evropskih država.
Autor povlači paralelu s istorijskim dogovorima velikih sila, posebno konferencijom na Jalti 1945. godine, kada su lideri SAD, Sovjetskog Saveza i Velike Britanije razgovarali o poslijeratnom uređenju Evrope.
U tom kontekstu razmatra se i mogućnost susreta američkog predsjednika Donalda Trampa, ruskog predsjednika Vladimira Putina i kineskog predsjednika Si Đinpinga.
Pregovori o Ukrajini bez dogovora o teritoriji
Prema analizi, pregovori u Abu Dabiju nisu donijeli konačan dogovor o završetku rata u Ukrajini.
Jedno od najtežih pitanja ostaje Donbas, odnosno teritorije na koje Rusija polaže pravo, a koje Ukrajina ne želi da prepusti.
Moskva insistira na svojim teritorijalnim zahtjevima, dok Kijev upozorava da bi ustupanje teritorije predstavljalo ozbiljan bezbjednosni i politički problem.
Razmjena ratnih zarobljenika navodi se kao jedan od konkretnih rezultata pregovora, ali ona nije dovela do približavanja stavova o ključnim uslovima mira.
Zbog toga se postavlja pitanje može li se uopšte postići sporazum koji bi bio prihvatljiv objema stranama i istovremeno obezbijedio dugoročnu stabilnost.
Ukrajina želi vojsku od 800.000 do 900.000 ljudi
Jedan od posebno važnih dijelova analize odnosi se na ukrajinske zahtjeve za dugoročnim finansiranjem odbrambenih snaga.
Kijev, prema navodima koje razmatra Čović, želi finansijsku podršku u trajanju od najmanje deset godina kako bi mogao održavati vojsku od približno 800.000 do 900.000 pripadnika.
Takva vojska predstavljala bi ogroman finansijski teret za zemlju iscrpljenu višegodišnjim ratom.
Bez podrške zapadnih partnera, održavanje tolikog broja vojnika bilo bi izuzetno teško.
Istovremeno, pitanje veličine ukrajinske vojske direktno je povezano s budućim bezbjednosnim garancijama. Kijev nastoji da spriječi mogućnost novog ruskog napada, dok Moskva ukrajinske vojne kapacitete posmatra kao jedno od ključnih pitanja eventualnog sporazuma.
Šta bi mirovni sporazum značio za Zelenskog?
Analiza otvara i pitanje unutrašnjih političkih posljedica mogućeg mirovnog sporazuma.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski suočava se s izuzetno teškim izborom između nastavka rata i prihvatanja kompromisa koji bi mogao uključivati teritorijalne ustupke.
Posebno osjetljivo pitanje predstavlja reakcija vojnika i ratnih veterana.
Ljudi koji su godinama učestvovali u odbrani zemlje mogli bi se protiviti sporazumu koji bi podrazumijevao odricanje od teritorija za koje su se borili.
Čović upozorava na mogućnost ozbiljnih unutrašnjih političkih napetosti ukoliko bi se takav sporazum pokušao sprovesti bez šire podrške ukrajinskog društva.
Riječ je, međutim, o procjeni mogućih posljedica, a ne o izvjesnom razvoju događaja.
Zašto Rusija želi da Evropa ostane izvan pregovora?
Prema Čovićevoj analizi, ruski ciljevi ne završavaju se eventualnim mirovnim sporazumom s Ukrajinom.
Moskva nastoji da uspostavi novu evropsku bezbjednosnu arhitekturu, pri čemu želi da o najvažnijim pitanjima pregovara direktno s Vašingtonom.
Autor navodi da je Rusija insistirala na isključivanju evropskih predstavnika iz glavnih pregovora u Abu Dabiju. Evropske diplomate bile su ograničene na sporedne sastanke i odvojene razgovore s američkim i ukrajinskim predstavnicima.
Istovremeno, ruski napadi na ukrajinsku energetsku infrastrukturu tokom zime dodatno otežavaju položaj Kijeva i povećavaju pritisak u pregovorima.
Evropski lideri, prema analizi, pokušavaju da sačuvaju uticaj na pregovarački proces, ali im nedostaje zajednički pristup kojim bi mogli ravnopravno učestvovati u odlučivanju.
Čović smatra da bi takav odnos snaga mogao dovesti do situacije u kojoj će SAD i Rusija dogovarati buduće bezbjednosno uređenje Evrope, dok će evropske države biti suočene s već pripremljenim rješenjima.
Nova Jalta u Kini: Tramp, Putin i Si za istim stolom?
Posebnu pažnju autor posvećuje mogućem trojnom susretu Donalda Trampa, Vladimira Putina i Si Đinpinga u kineskom Šenženu, 18. i 19. novembra.
Prema navodima iz analize, Peking je potvrdio razgovore o organizovanju takvog sastanka, koji bi se mogao održati u okviru okupljanja lidera APEC-a.
Ruska strana najavljuje da bi Putin i Tramp mogli razgovarati upravo o mirovnom sporazumu za Ukrajinu.
Međutim, prema informacijama koje iznosi autor, za takav pregovarački sto nisu predviđeni predstavnici Ukrajine ni evropskih država.
Šef ukrajinske diplomatije Andrij Sibiha upozorio je da bi razgovori o Ukrajini bez njenog učešća mogli dodatno ohrabriti Putina da nastavi rat.
Čović zato razmatra mogućnost da bi sastanak u Kini mogao dobiti istorijski značaj, uporediv s velikim diplomatskim konferencijama na kojima su sile odlučivale o budućnosti drugih država.
Ipak, sam susret i njegov dnevni red ne treba predstavljati kao konačno potvrđene, niti kao dokaz da je dogovor o podjeli sfera uticaja već postignut.
Hoće li Evropa samo potpisati odluke velikih sila?
Centralna poruka analize jeste upozorenje da bi Evropa mogla izgubiti uticaj upravo na odluke koje se najdirektnije tiču njene budućnosti.
Ukoliko Vašington i Moskva postignu dogovor o Ukrajini i novom bezbjednosnom uređenju, evropske države mogle bi se naći pred izborom između prihvatanja kompromisa i protivljenja sporazumu koji bi već imao podršku velikih sila.
Autor smatra da bi ekonomski i bezbjednosni pritisci mogli dodatno ograničiti evropski manevarski prostor.
Zbog toga mogućnost sastanka u Kini posmatra kao simbol šire promjene međunarodnih odnosa, u kojoj bi SAD, Rusija i Kina mogle preuzeti glavnu ulogu u oblikovanju novog poretka.