BERLIN - Uspon krajnje desnice širom Evrope sve se više povezuje sa osjećajem gubitka nacionalnog i kulturnog identiteta, ekonomskom nesigurnošću i nostalgijom za društvom koje se u kolektivnom sjećanju često predstavlja jednostavnijim, homogenijim i sigurnijim nego što je zaista bilo.
U Njemačkoj je takvo raspoloženje posebno vidljivo kroz rast Alternative za Njemačku (AfD), koja je prema anketama među najpopularnijim strankama u zemlji, a na posljednjim pokrajinskim izborima završila je prva u Meklenburgu-Zapadnoj Pomeraniji i treća u Berlinu.
Nostalgija kao političko gorivo
Analitičari navode da AfD koristi nezadovoljstvo zbog ekonomskog i industrijskog pada, osjećaj nesigurnosti i protivljenje migracijama, dok je ekonomista Mohamed El-Erijan ocijenio da današnje društvo karakterišu fragmentacija, rastuća nejednakost i nedostatak zajedničke priče koja bi povezivala građane.
Još pročitajte:
Od porno-filmova do Štazija: Ko su ljudi koji ulaze u parlament sa AfD-om
TI navodi da takvo okruženje, prema sagovornicima, podstiče dio stanovništva da idealizuje prošlost u kojoj su porodične strukture navodno bile jasnije, a evropska društva manje raznolika i snažnije povezana sa hrišćanstvom.
Sličan obrazac vidljiv je i izvan Njemačke, pa francusko Nacionalno okupljanje stavlja francuski identitet u središte svoje politike, dok stranke poput Partije za slobodu Gerta Vildersa u Nizozemskoj, Švedskih demokrata i Reform UK Najdžela Faraža naglašavaju nacionalne vrijednosti, asimilaciju i ograničavanje imigracije.
Njihovi pogledi i programi nisu identični, ali članak navodi da dijele shvatanje prema kojem globalizacija, islam, migracije i slabljenje nacionalne države kroz institucije poput Evropske unije predstavljaju prijetnju tradicionalnom nacionalnom ili evropskom identitetu.
Poseban slučaj nekadašnje Istočne Njemačke
Čežnja za snažnijim identitetom naročito je izražena na prostoru nekadašnje Istočne Njemačke, gdje su nakon ujedinjenja zemlje zapadnonjemačke elite preuzele upravljanje brojnim kompanijama i institucijama, dok se veliki dio stanovništva, uključujući mnogo mladih žena, preselio na zapad.
Sociolog Štefen Mau smatra da pojedini istaknuti političari AfD-a, poput Bjerna Hekea, koriste taj osjećaj podjele nudeći stanovnicima istoka ideju da su oni "autentičniji" Nijemci, dok politolog Ivan Krastev nostalgiju u tom dijelu zemlje ne vidi prvenstveno kao čežnju za komunizmom ili nacističkim periodom, već za poznatim svijetom i osjećajem ličnog dostojanstva koji su mnogi izgubili nakon ujedinjenja.
Još pročitajte:
Ta rasprava zahvata i odnos Njemačke prema vlastitoj istoriji, jer dio AfD-a želi manje naglašavanja nacističkih zločina u obrazovanju, muzejima i javnim medijima, a više pažnje nacionalnim dostignućima, što je funkcioner stranke Hans-Tomas Tilšnajder sažeo porukom "više Bizmarka, manje Hitlera".
Njemačko-američki politolog Jaša Munk takvu debatu opisuje kao svojevrsnu njemačku "psihodramu" oko vlastite istorije, dok Krastev smatra da odgovornost za nacističku prošlost više nema istu sposobnost stabilizovanja političkog sistema kakvu je imala tokom prethodnih decenija.
Ekonomija i nezadovoljstvo demokratijom
Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Daron Ačemoglu smatra da jačanje populizma nije moguće objasniti samo nacionalizmom i migracijama, već ga povezuje i sa slabostima liberalnih demokratija, prije svega rastom nejednakosti i nedovoljnim širenjem ekonomskog prosperiteta.
Još pročitajte:
Kao drugi problem navodi kulturnu politiku "odozgo prema dolje", za koju smatra da je zabrinutost slabije obrazovanih i ekonomski ugroženijih birača često tretirala sa omalovažavanjem, ostavljajući politički prostor koji su iskoristile stranke krajnje desnice.
Britanski analitičar Džon Kampfner ocjenjuje da različiti evropski populistički pokreti imaju svoje nacionalne specifičnosti, ali da se razvijaju po sličnom obrascu, posebno među građanima koji globalizaciju i transnacionalne identitete povezuju sa nesigurnošću.
Upravo će odnos birača prema tim suprotstavljenim političkim vizijama biti dodatno testiran na predstojećim izborima u Francuskoj, Italiji, Poljskoj i Španiji, gdje stranke krajnje desnice nastoje povećati svoj politički uticaj.