Atletika

Pratite nas na Google news

Blanka Vlašić za "Nezavisne": Najveći izazov je biti odvojen od skakališta

Blanka Vlašić za "Nezavisne": Najveći izazov je biti odvojen od skakališta
Foto: N.N. | Blanka Vlašić za "Nezavisne": Najveći izazov je biti odvojen od skakališta
Vladimir Grbić

Predugo sam se opterećivala rokovima i bila pod pritiskom povratka. Sada puštam stvari da idu svojim tokom, slušam svoje tijelo, rekla je u razgovoru za "Nezavisne" hrvatska atletičarka Blanka Vlašić, koja zbog povrede ne nastupa od 2016. godine, ali se i dalje nada nastupu na Olimpijskim igrama u Tokiju naredne godine.

Legendarna skakačica uvis u bogatoj karijeri osvojila je "brdo" medalja, među kojima se naravno ističu one s Olimpijskih igara te svjetskih i evropskih prvenstava.

Ipak, posljednjih godina mnogo kuburi sa povredom i nikako da se oporavi. Mnogo puta je najavljivan njen povratak na sportska borilišta, ali ona je i dalje povrijeđena.

Ni sama ne zna kad će ponovo istrčati na atletsku stazu, kad će ponovo biti ona stara, ali ne odustaje iako će u novembru napuniti 36 godina.

"I dalje sam povrijeđena i intenzivno radim na oporavku. Nakon toliko godina ne usuđujem se davati nikakve prognoze. Odlučila sam si dati priliku i pripremiti se za olimpijsku godinu.

Vjerujem u povratak, a o ostalom se trudim da ne razmišljam. U trenutku kada budem počela trenirati i skakati bez bolova moći ću vam reći više o mogućnosti povratka na staro", kazala nam je na početku razgovora legendarna atletičarka.

NN: Naravno, velika Vam je želja nastup na Igrama u Tokiju naredne godine. Da li ste optimista? VLAŠIĆ: Bez optimizma cijeli ovaj proces ne bi imao smisla. Međutim, predugo sam se opterećivala rokovima i bila pod pritiskom povratka. To je život pod neprestanim stresom. Sada puštam stvari da idu svojim tokom, slušam svoje tijelo i koliko mi u ovom trenutku dopušta. 

NN: Tokom cijele karijere medalje su Vaš zaštitni znak. Da li je osvajanje medalje na Olimpijskim igrama nešto najljepše u životu sportiste? VLAŠIĆ: Budući da nemam zlatnu olimpijsku medalju, najljepši trenuci su mi bili osvajanje zlata na svjetskim prvenstvima. Medalje se počinju osvajati puno prije samog natjecanja, daleko od pogleda i pljeska publike, kroz veliki napor i odricanje. Sviranje hrvatske himne uvijek će ostati najemotivniji trenutak moje sportske karijere.

NN: Posljednji nastup ste imali 2016. godine. Koliko teško Vam je sve ovo vrijeme bez takmičenja? Šta Vam daje snagu? VLAŠIĆ: To i dalje ostaje moj najveći izazov - odvojenost od skakališta. No, učim se prihvaćati i živjeti radosno s onim što mi je u ovom trenutku dato. Niti je sport moj jedini izvor sreće, niti će biti nešto što ću raditi do kraja života. Možemo ostati na razini djeteta koje se koprca i buni kada ne dobije ono što želi, a možemo i sazrijeti i naučiti gledati život iz druge perspektive. Taj drugačiji pogled sam pronašla u vjeri u Boga koji mi je "posvijestio" vrijednosti ispod površine, temelje na kojima počiva mir i zadovoljstvo ljudskog bića bez obzira u kojim životnim okolnostima se nalazili.

NN: Za koji trenutak biste kazali da Vam je bio najteži u karijeri i da li je bilo momenata kada ste mislili da je cijeli svijet Vaš i da Vam niko ništa ne može? VLAŠIĆ: Nikad nisam pomislila da mi nitko ništa ne može. Dapače, bila sam svjesna da u svakom trenutku mogu izgubiti ono što mi je darovano. Iza mene su bile mnoge odlične skakačice, koje su me u svakom trenutku mogle pobijediti. Zato sam se uvijek trudila dati najbolje od sebe, svaki trening, svako natjecanje. Ostaje mi u sjećanju 2007. i 2009. kada sam osjećala da sam najbliže svjetskom rekordu. Najteže natjecanje u karijeri su bile Olimpijske igre u Rio de Žaneiru, gdje sam skakala ozlijeđena i doslovno kroz suze jer injekcija protiv bolova koju sam primila pred ulazak na stadion nije djelovala prema očekivanju. Taj nastup je drastično usporio moj oporavak. No, odlučila sam nastupiti unatoč okolnostima, stoga se nemam pravo žaliti na posljedice. 

NN: Možete li se prisjetiti svojih početaka? Ako se ne varam, probali ste nekoliko sportova prije nego što ste se pronašli u skokovima uvis? Kada ste zavoljeli atletiku, kada ste postali svjesni da uživate u skokovima i da će to biti Vaš životni put? VLAŠIĆ: U mojoj obitelji je sport uvijek bio dio svakodnevice, bilo da se igrala košarka, nogomet, tenis… Probala sam razne sportove kao dio sportske edukacije, ali nigdje se nisam zadržala jer nisam osjećala dovoljno jaku motivaciju. Kako je tata bio atletski trener, često sam s njim odlazila na stadion. Voljela sam trenirati sa vršnjacima, isprobavati različite discipline, biti dio klupske štafete… Ali skok uvis mi je daleko najviše odgovarao. Bila sam građena za tu disciplinu. Moj tehnički trener Bojan  Marinović se dobro sjeća kada me tata prvi put doveo kod njega da me nauči osnove skoka uvis. Rekao je da je odmah primijetio kako sam rođena za tu disciplinu. Nakon prvog skoka sam osjetila kako je to moj profesionalni životni poziv.

NN: Dolazite iz sportske porodice. Koliko je to bilo olakšanje tokom karijere ili je to na neki način bio pritisak tokom Vaših prvih sportskih koraka? VLAŠIĆ: Naravno da je olakšanje kada vas najbliža okolina razumije i podržava. Sportski način života je teško razumjeti onima koji se sportom nikada nisu bavili. To što sam dio sportske obitelji je za mene bila ogromna prednost od samog početka.

 

"Utakmice gledam sa grčem u trbuhu"

NN: Vaš brat Nikola Vlašić je profesionalni fudbaler. Da li ste često na tribinama? Sigurno ste jedno drugom uvijek bili najveća podrška? VLAŠIĆ: Niksi već dugo ne igra u Splitu, tako da nisam često na tribinama, ali gledam prijenose utakmica i to sa velikim grčem u trbuhu. Proživljavam s njim svaki trenutak. Uvijek smo si bili bezrezervna podrška, to se podrazumijeva.

 

Medalje sa velikih takmičenja

Olimpijske igre 2008. Peking, srebro 2016. Rio de Žaneiro, bronza Svjetsko prvenstvo 2007. Osaka, zlato 2009. Berlin, zlato 2011. Tegu, srebro 2015. Peking, srebro Svjetsko dvoransko prvenstvo 2008. Valensija, zlato 2010. Doha, zlato 2006. Moskva, srebro 2004. Budimpešta, bronza Evropsko prvenstvo 2010. Barselona, zlato Svjetsko atletsko finale 2007. Štutgart, zlato 2008. Štutgart, zlato 2009. Solun, zlato

 

2011. godine je bila najbolja u Dijamantskoj ligi i tada je pobijedila na četiri od 14 takmičenja.

2,08 metara uvis skočila je Blanka Vlašić 2009. i to je drugi najbolji skok svih vremena, rekord je 2,09.

 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije