Svakog dana budi bolji nego prethodnog, nikada ne odustaj. Uvijek teži ka boljem i ka savršenijem. Samo tako čovjek može ostvariti svoju viziju da postane veliki šampion, otkrio je svoj životni moto legendarni skakač s motkom Sergej Bubka.
Živa legenda svjetske atletike, koji je ovog vikenda bio u Sarajevu, gdje je bio gost proslave 100 godina moderne atletike u BiH, izdvojio je vrijeme za sve, od čelnika Olimijskog komiteta i političkog vrha BiH pa sve do studenata Fakulteta za sport u Sarajevu i mladih sportista koji su bili zainteresovani da uživo razgovaraju sa jednim od najvećih svjetskih sportista svih vremena.
Bubka u svojim vitrinama, između ostalog, ima deset naslova svjetskog šampiona (šest na otvorenom i četiri u dvorani), zlato sa Olimpijade iz Seula 1988. Uz sve to svjetski rekord u skoku s motkom obarao je čak 35 puta. I dalje su aktuelni njegovi svjetski rekordi. U dvorani je to 6,15 metara, a na otvorenom 6,14. I ko zna koliko će još dugo vremena proteći da neko dostigne njegove rekorde. Trenutno je potpredsjednik Svjetske atletske federacije i predsjednik Olimpijskog komiteta Ukrajine.
"Zaista mi je veliko zadovoljstvo što sam posjetio vašu prelijepu zemlju i sjajni grad Sarajevo, koji je meni kao sportisti veoma blizak. Posebno mi je zadovoljstvo što sam posjetio Olimpijski muzej i prisjetio se Huana Antonija Samarana, čovjeka po kojem ovaj kompleks nosi ime, i koji je jedan od mojih idola. To je zaista fantastičan osjećaj. U svakom slučaju dojmovi koje ću ponijeti sa sobom iz BiH su veoma lijepi", kaže Bubka.
NN: Kada ste se počeli baviti skokom s motkom jeste li mogli zamisliti da će te jednog dana biti jedan od najboljih svjetskih sportista?
BUBKA: Ako ne vjeruješ u sebe ne možeš ništa ni napraviti. Naravno da sam vjerovao u uspjeh, isto kao i moj trener. Počeo sam trenirati skok s motkom sa deset godina, a prva velika zlatna medalja stigla je devet godina kasnije, iako tako nismo planirali. Bilo je to nešto ranije nego što smo trener i ja mislili. Očekivali smo da ću svoje prve velike rezultate početi da ostvarujem oko 20. godine i da ću tada ući u svjetski vrh u mojoj disciplini. Rad se isplatio već 1983. kada sam prvi put postao svjetski šampion.
Kao dijete maštao sam da ću jednog dana postati fudbaler
NN: Naredna godina za Vas je, pretpostavljamo, bila veliko razočarenje. U Los Anđelesu su održane Ljetne olimpijske igre na kojima niste nastupili zbog bojkota Sovjetskog Saveza?
BUBKA: To je veoma bolan period za mene. Posebno sada kada pogledam iza sebe i shvatim da mi nedostaje ta medalja sa olimpijskih igara. Kasnije sam osvojio zlato u Seulu 1988, ali mi nedostaje to zlato iz Los Anđelesa. Te godine sam bio u fenomenalnoj formi. Upravo kada su se u Sarajevu održavale Olimpijske igre, ja sam se pripremao za svoj prvi nastup na najvećoj sportskoj smotri, što je san svakog sportiste. Nažalost, tada se politika umiješala u sport i zbog političke odluke nisam nastupio na OI. To me jako zaboljelo. Te 1984. sam osam puta obarao svjetski rekord i bio sam spreman za zlato na OI. Tada sam razmišljao, pa dobro mlad sam i imaću još prilika, ali sada sam žalostan zato što mi nedostaje medalja u mojoj karijeri.
NN: Imali ste čast da tokom karijere nastupite na čak četiri OI. Da li je to takmičenje zaista vrhunac jednog sportiste?
BUBKA: Prema nekim procjenama tek 15 odsto sportista tokom karijere ima priliku da nastupi na dvjema olimpiskim igrama. Meni je to pošlo za rukom četiri puta. Počeo sam u Seulu gdje sam i osvojio jedino zlato, što mi je jedno od najdražih odličja. Uslijedila je Barselona, gdje nisam blistao, pa Atalanta u kojoj me spriječila povreda, pa Sidnej 2000. gdje sam se praktično oprostio od atletike. Nastupiti na OI je zaista poseban osjećaj, a ja sam, srećom, takvo iskustvo okusio u više navrata.
NN: Šta je presudilo da se odlučite baš za skok s motkom?
BUBKA: Bila je to sudbina. Bio sam sportsko dijete, volio sam mnoge sportove. Najviše fudbal i hokej. Čak sam i maštao da ću jednog dana postati fudbaler. Međutim, u komšiluku je bio jedan stariji momak od mene koji je trenirao skok s motkom i koji me je nagovorio da odem na trening. Sa deset godina sam otišao na prvi trening, a trener je rekao da sam premlad i da dođem za dvije godine. Međutim, moj drug je objasnio treneru kako sam jako talentovan za sport i nagovorio ga da me trenira.
NN: Kolika su odricanja potrebna da bi se dostigli rezultati kakve ste Vi postigli?
BUBKA: Najvažniji je karakter osobe i koliko je ona spremna žrtvovati se za konačni cilj. Ja sam osoba koja konstantno naporno radi i ide naprijed. Kao dijete ustajo sam u šest ujutru i trčao po ulicama, s obzirom na to da nisam imao nikakav sportski teren u blizini. Poslije toga bih otišao u školu u osam, gdje sam bio do dva poslije podne. Odmah povratak kući, ručak i onda u potragu za prevoznim sredstvom do sportskih terena, koji su bili daleko od nas. Već sa 15 godina napustio sam porodicu i preselio u Donjeck, gdje sam imao bolje uslove za trening. Tamo sam sve morao sam, ali nisam odustajao. Paralelno sam se bavio sportom i obrazovao, živio sam u nekom radničkom domu. Neki od mojih drugova su izlazili i provodili se noću, a ja sam trenirao i učio. Ne kažem da je moj put ispravan, ali tako se u sportu dolazi do vrha. Nikada nisam odustajao, iako nije bilo lako.
Zbog političke odluke nedostaje mi medalja iz Los Anđelesa 1984. To me jako zaboljelo, kaže Bubka
NN: Svi Vaši uspjesi vezani su za Vašeg trenera Vitalija Petrova. Da li i danas sarađujete?
BUBKA: Svakako, on je za mene kao drugi otac. On je od mene stvorio vrhunskog sportistu. I ne samo mene, kasnije je trenirao Jelenu Isinbajevu, koja je, također, obarala svjetske rekorde. I još nekoliko šampiona. Sada sarađujemo na projektu izgradnje trening centra za skok s motkom u Italiji. Tu bi sakupljali talente iz cijelog svijeta, ali i njihove trenere, te na njih prenosili naša iskustva. Kao potpredsjednik Svjetske atletske federacije imam plan da takve centre za različite atletske discipline napravimo širom svijeta. Svaki centar bi vodio po jedan trener koji je stvorio šampione, na primjer u sprinterskim disciplinama da to bude trener Useina Bolta... Na taj način bi uspjeli iz generacije u generaciju prenositi naša iskustva i unapređivati atletiku.
NN: Gdje vidite atletiku u budućnosti? Može li izdržati borbu sa ostalim sve popularnijim sportovima?
BUBKA: Atletika je bazični sport i od nje sve kreće. Šta je fudbal nego atletika. Samo što u fudbalu ljudi trče za loptom. Dakle, atletika je osnov za svaki sport. Stoga smo i pokrenuli projekat Dječja atletika iz kojeg će razne talente crpjeti i ostali sportovi. Istina, trenutno na sceni postoji određena borba između sportova. Prije svega zbog novca. Atletika mora stvarati šampione, kako bi TV kuće bile zainteresovane za nju. Onda kada si gledan, onda si interesantan i sponzorima, a oni donose novac. Potom taj novac moramo ulagati u razvoj atletike kako bismo opstali na svjetskoj sceni u formatu koji i zaslužuje atletika, jer je to bazični sport.
Trener je umjetnik
"Za mene je trener poput umjetnika. Isto kao što umjetnik stvara svoje djelo, tako i trener od običnog čovjeka stvara vrhunskog sportistu. On, također, gleda to svoje djelo kako raste i pretvara se u njegovo remek-djelo", smatra Bubka.
Vlašićeva i Čičarova
Sergej Bubka kao veliki rekorder ne voli previše pričati o svojim očekivanjima kada je u pitanju obaranje svjetskih rekorda u atletici. No, ipak, kaže da ima osjećaj kako će u jednoj disciplini to jako brzo da se desi, a to je skok u vis.
"Mislim da je trenutno najugroženiji rekord Stefke Kostadinove, koji je i među najstarijim. Postavila ga je 1987. U toj disciplini je fenomenalna Blanka Vlašić, koja ima taj potencijal. Sada je dobila konkurenciju u Ani Čičarovoj, pa bi njih dvije mogle ugroziti taj rekord. Također, sjajne stvari možemo očekivati i u sprinterskim disciplinama, ali ne samo od Bolta, nego i od Johana Blejka, koji je trčao sjajnih 19,26 na 200 metara".
Spomenik za života
Sergej Bubka je jedan od rijetkih ljudi kojem je za života podignut spomenik. U Donjecku sunarodnici su mu podigli prelijep spomenik u znak zahvalnosti za sve što je uradio u svojoj sportskoj karijeri.