Prvi put u toku turnira, Valid Regrauiu se nije svidjelo ono što vidi. Marokanski selektor je vikao na igrače da se smire, nervozan zbog njihove radosti, iako nije bilo gotovo.
Ali, kada je Hakimi elegantno prevario Unaija Lopeza i kalkulantsku Španiju poslao kući krenulo je slavlje. Neka nebeska pravda je dovela Ašrafa kako ga zovu na Iberiji u poziciju da pokaže i dokaže kome pripada. Hakimi je Madriđanin, dijete Reala koje je rano dobilo šansu, ali nije se zadržao, Zidan nije imao sluha, pa je poslije Intera, Marokanac postao jedan od najboljih desnih bekova svijeta u Pari Sen Žermenu.
Inače, Hakimi nikada nije ni pomislio da igra za Španiju. Nastupao je za sve mlađe kategorije Maroka i logično, prije pet godina dobio poziv za "A" selekciju sa kojom je već igrao na Mundijalu prije četiri godine. Žena mu je takođe rođenjem Španjolka, glumica Hiba Abuk, ali i ona je porijeklom iz Tunisa. Korijene ni jedno, ni drugo nisu zaboravili.
Hakimi nije donio radost samo Maroku, već čitavoj Sjevernoj Africi i arapskom svijetu. Novinari su plakali u loži, njihov bivši kapiten Mehdi Benatija u studiju francuske televizije uz poruku da Maroko brani čast i Afrike i Azije, tačnije svih ostalih, pored giganata iz Evrope i Južne Amerike.
Biće vremena za analize kako je Maroko postao prvi tim sjeverne i drugi čitave Afrike (Kamerun 1990. godine) koji će igrati četvrtfinale šampionata svijeta. Ono što im se ne može oduzeti, do sada su već odigrali 300 minuta protiv Hrvatske, Belgije i Španije, što su ekipe iz prvih desetak u svijetu i nisu primili gol. Nije čudno za afričku ekipu, jer Maroko i ostale reprezentacije Magreba su više nalik evropskim timovima, pa nije ni čudo što podsaharska Afrika traži da ne igraju kvalifikacije u njihovoj zoni, već da ih premjeste u Evropu.
Vratimo se selektoru, Vahid Halilhodžić kaže da je mogao da igra ovako, ali da će umrijeti za svoju ideju fudbala. Regragui koji je i sam bio na Mundijalu je podsjetio da 14 od 26 fudbalera nije rođeno u Maroku, uključujući i one najbolje, ali da osjećaju snažnu emociju za tim, i da to treba prihvatiti kao marokanski stil, borbu za tim i zemlju svojih roditelja.
I sam selektor je Francuz po rođenju, ali kaže da mu niko ne može oduzeti pravo da voli zemlju svog porijekla. On je odbacivao pitanja o tome što ne zove više igrača rođenih u Maroku, uz riječi da ponekad oni sa strane, zbog daljine osjećaju veću obavezu. Ipak, najviše pitanja je bilo oko Zijeha koji je trčao 120 minuta kao navijen, čini se da nikada nismo vidjeli tako posvećenog najboljeg igrača Maroka u karijeri.
On je zbog Halilhodžića napustio selekciju, to je uticalo i na smjenu Mostarca.
Ono što je nasljednik na klupi učinio bilo je odricanje od mantre da su svi igrači isti, ono što većina misli, ali niko neće izgovoriti.
E, Regragui jeste i to veoma jasno, kroz poruku da je Zijeh poseban i da mu je potreban poseban tretman, ljubav i povjerenje i da će to vratiti. Itekako je vratio.
Da li će protiv Portugala uslijediti kraj sna?
Niko više ne smije da proglasi "Lavove sa Atlasa" autsajderima. Nije samo do njih, na ovom šampionatu izgleda da se razlika smanjila, Japanci su tukli i Nijemce i Špance, Tunis je pobijedio Francusku, Kamerun Brazilce. Ma šta se tražilo kao teorija zavjere u tim mečevima, timovi "trećeg svijeta" su odigrali sjajan turnir i pokazali da su sposobni da se nose sa najboljima, odnosno da nikakvog kompleksa nema.
Razumljivo je, vremenom su u Evropi došli do taktičke discipline, strani treneri su ih decenijama učili bez razmišljanja o mentalitetu, sada je drugačije, psihologija se izjednačila.
Zbog toga, definitivno, iako je Portugal uništio Švajcarsku, Maroko ima šansu, pišu Sportske.net.
