Fudbal

New York Times: Hrvati još jednom moraju otići "u crveno"

New York Times: Hrvati još jednom moraju otići "u crveno"
Foto: Tanjug/AP | New York Times o Hrvatskoj: Još jednom moraju otići "u crveno"

Svjetski mediji oduševljeni su pobjedom Hrvatske protiv Engleske 2:1 u polufinalu Svjetskog prvenstva i žele joj sreću u nedjelju u 17 sati kad će s Francuskom igrati za naslov prvaka.

Među desetinama tekstova vodećih svjetskih medija, New York Times napisao je najdirljiviji koji portal index.hr prenosi u cijelosti.

"Noge su im otkazale davno prije kraja. Mišići su ih boljeli, pluća su im bila prazna, tijela su im pucala i cviljela. Hrvatski igrači su dotakli i prešli svoj limit. Opet su istrošili sav adrenalin, otišli 'u crveno', osjetili bol.

Pa ipak, dok su im pokreti bili sve teži, tetive sve stegnutije i dok su hvatali dah i izgledali kao da jednostavno više ne mogu, nisu posustajali, nastavili su svoj lov te su i dalje trčali. Pokraj Engleske, u finale Svjetskog prvenstva, u istoriju.

Kad je sudija označio kraj, popadali su po terenu pod težinom ne samo zbog neviđenog fizičkog napora i truda koji su uložili, nego i pod težinom fantastičnog uspjeha koji su ostvarili.

Ostala je još samo jedna velesila. Brazil, Njemačka, Argentina i Španija su odavno ispale. Ostala je Hrvatska, nacija od četiri miliona ljudi. Između njih i najfascinantnijeg naslova Svjetskog prvaka stoji samo Francuska.

Hrvatska je do finala došla na teži način. Produžeci i penali protiv Danske, produžeci i penali protiv Rusije i sad ovih iscrpljujućih 120 minuta protiv Engleske. Epska utakmica koju možete vidjeti samo na Svjetskom prvenstvu.

Hrvatska se vratila, baš kao i u prijašnjim utakmicama, nakon što je sjajni Ivan Perišić poništio Tripijeov vodeći gol. Malo po malo Hrvatska je preuzimala igru vođena Lukom Modrićem i Ivanom Rakitićem. Imali su prilika da i ranije riješe utakmicu, ali je Perišić pogodio stativu i promašio prazan gol, a Džordan Pikford skinuo je zicer Mandžukiću.

Prekaljeni ratnik zakucao je za pobjedu

Sat je otkucavao. Penali su bili sve izvjesniji. I onda, nakon 109 teških minuta, Engleska je na sekundu popustila i Mandžukić, taj prekaljeni ratnik, izbjegao je njihovu pažnju i zakucao za pobjedu. Do tog trenutka je jedva stajao na nogama, ali sad je otrčao do kornera do razularenih navijača u crveno-bijelom. Saigrači su pohitali za njim i zatrpali ga svojim tijelima, skupa s jednim bespomoćnim fotografom kojeg su pomeli u slavlju.

No, to nije bilo ništa u poređenju s onim nakon zadnjeg sudijskog zvižduka. Oni hrvatski igrači koji su još mogli trčati ponovno su jurnuli prema navijačima, zamijenivši umor s čistim adrenalinom. Plesali su i pjevali, uživali su u trenutku. Neki su poveli i djecu, drugi zastave, dok se crveno-bijelo more valjalo tribinama Lužnjikija.

Na centru, između nade i očaja, stajao je engleski menadžer Geret Sautgejt. Njegovi igrači su bili na drugom kraju terena i aplauzirali navijačima, ponosni, ali utučeni s kamenim i izgubljenim pogledima. Kako je ovaj Mundijal odmicao, Engleska je osjećala da je možda, jednom, sreća napokon na njihovoj strani. Sautgejt ih je odveo iznad svih očekivanja. Mnogi su smatrali da im je maksimum osmina finala ili eventualno četvrtfinale.

No, kako se njihov duh dizao, promijenila su se i očekivanja. Prošetali su skupinom i onda prošli na penale što inače ne rade. Kako su favoriti ispadali jedan za drugim, put mladom Sautgejtovom timu bio je sve širi.

Sama ideja o nečemu velikom potpuno je zaludjela naciju. Bilo je ovo čudnih nekoliko sedmica u Engleskoj, vrijeme u kojem se bilo lako zaljubiti. Neprestani sunčani periodi, vlada na ivici pada i velika očekivanja. U toj nepoznatoj teritoriji nikla je uzbudljiva engleska reprezentacija, oslobođena svih duhova prošlosti i vođena rukom jednog nevjerovatno pristojnog i pristupačnog čovjeka. Engleska, najednom lišena bahatosti i samouvjerenosti, djelovala je prijateljski, simpatično i, najšokantnije od svega, kao jako dobar fudbalski tim.

Nacija, naviknuta na poraze, doslovno se onesvijestila. Neslužbena himna Eura 1996. i njezin refren "It's coming home" postao je odgovor na svako pitanje. Sve je bilo toliko nestvarno i toliko neočekivano da se postavljalo pitanje zašto Engleska, koja je na jednoj utakmici zabila šest golova, ne bi mogla trenirati s gumenom kokoši? Ili ako Engleska može dobiti nekoga na penale, zašto je čudno da se igrači u bazenu trkaju na jednorozima na naduvavanje?

Nije bilo nikakvog krivca za poraz Engleske

Duboko u duši, svi su ipak očekivali da će priča na kraju tužno završiti. To je sigurno prošlo kroz glavu Sautgejtu dok je gledao hrvatske igrače kako slave uspjeh koji je mogao biti njegov. No, ovaj put je razočaranje bilo drugačije. Nije bilo nikakvog krivca, nikakve potrebe za preuveličavanje ili naslađivanje porazom. Niko nije dobio glupi crveni karton, niko se nije povrijedio i nema potrebe za rekonstrukcijom tima kao što je bio slučaj prijašnjih godina.

Ne, engleski put je jednostavno morao ovdje završiti protiv tima malo više iskustva, malo više znanja i koja je malo više navikla na ovakve utakmice. Modrić je igrao četiri finala Lige šampiona, Mandžukić tri, Lovren i Rakitić po jedno. S druge strane, samo Džordan Henderson zna kako je igrati najveću utakmicu u klupskom fudbalu, a to je okusio tek prije par mjeseci.

Za engleske navijače postojao je samo jedan osjećaj - ponos. Na ono što su vidjeli, na ono što su ostvarili, na ljubav koju su osjetili u svojem narodu i na ekipu koja ih je predstavljala. No, Sautgejtu to nije bilo dovoljno. Čekao je da završi hrvatsko slavlje jer ga nije želio prekidati kako bi svakom igraču i članu stručnog staba Hrvatske mogao lično čestitati. Nije želio skrivati razočaranje. Želio ga je osjetiti i iskusiti da mu posluži kao inspiracija da to više ne ponovi.

To je bilo za budućnost. Sadašnjost je, pak, pripala igračima koje je gledao. Igračima koji su Hrvatsku učinili najmanjom zemljom u finalu SP od Urugvaja 1950. godine, igrači koji su ovaj tim učinili modernim čudom. Igrači koji nisu prestali trčati čak ni kad su im tijela vrištala da prestanu, ni dok su se borili da uhvate vazduh ni dok su im kosti pucale pod težinom utakmice. Radili su za svoju nagradu i zaslužili su je. Čeka ih Francuska. Još jednom moraju otići 'u crveno'", piše New York Times, prenio je index.hr.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije