Ma koliko kod nas važilo ono "Tuđe je slađe", i najizbirljiviji moraju priznati da BiH ima toliko prehrambenih brendova da za kvalitetnu, bogatu trpezu ne treba nikakve specijalitete "sa strane".
Uz hercegovački pršut, banjalučki sir trapist i ajvar, te sarajevske ćevape ni najveći gurmani neće ostati praznog stomaka, a ako se uz to još posluži šljivovica ili loza, obrok se pretvara u pravu gozbu.
Otkrivamo koji su to recepti koji se vijekovima čuvaju u bh. domaćinstvima i fabrikama. Riječ je o specijalitetima sa našeg podneblja koje su mnogi pokušali "ukrasti" i iskopirati, ali nikada dovoljno uspješno.
Sir trapist: Na prostoru bivše SFRJ ovu vrstu sira prvi su počeli proizvoditi fratri samostana Marija Zvijezda, pridošli u Banjaluku pred kraj 19. vijeka. Inače, prvi su ga proizveli kaluđeri trapistkog reda u manastiru Pott du Salut u Francuskoj. Zajednica trapista u Banjaluci osnovala je čuvenu radionicu za preradu sira koji je u potpunosti promijenio način priprema uobičajen za ove prostore. Više od 150 godina tradicije najbolje govori o tome zašto se taj sir smatra banjalučkim specijalitetom, a jednim od najpoznatijih bh. brendova, višestruko nagrađivanim širom svijeta. Trapist sir proizvodi se od visokokvalitetnog kravljeg mlijeka. Sadrži minimalno 45 odsto masti. Spada u polutvrde sireve i pravi se u obliku točka teškog tri do četiri kilograma.
Ćevapi: Poznata je ona da ko dođe u Banjaluku i Sarajevo, a ne proba ćevape - kao da nije ni bio. To samo govori o kakvom specijalitetu je riječ.
Iako je BiH mala zemlja, u njena dva najveća grada koriste se različiti recepti za pripremu ovog jela sa roštilja. Ćevapi, pored okusa, imaju i sasvim drugačiji izgled. Dok se u Banjaluci poslužuju pločice sa po četiri manja ćevapa, u Sarajevu su svi pojedinačni, ali veći.
Za pripremu obje vrste ćevapa koristi se jagnjetina i govedina, ali se zahvaljujući omjeru količine mesa i raznim "tajnim" dodacima njihovi ukusi sasvim razlikuju.
Banjalučki ajvar: Iako u bogatoj ponudi marketa možemo naći ajvar različitih proizvođača, "Vitaminkin" blagi i ljuti prepoznatljivi su ne samo na prostoru naše zemlje, nego i u regionu.
Ovaj proizvod nalazi se u njihovoj ponudi od osnivanja ovog preduzeća, od 1947. godine. Iako se ajvar na razne načine priprema u domaćinstvima, njihov originalan recept niko ne zna. Poznato je samo ono što je otisnuto na etiketi - da su osnovni sastojci paprika, patlidžan, paradajz, bijeli luk, feferon, ulje, šećer i so.
Rakija: BiH se vijekovima diči svojim najčuvenijim domaćim proizvodom - šljivovicom i lozovačom. Pečenje rakije u našoj zemlji više je od običnog procesa proizvodnje jer se uz kazan - "veseli stroj" priređuju prava veselja. Kao što im sam naziv kaže, šljivovica se pravi od plave šljive, a lozovača od grožđa. Ova prva specijalitet je bosanskih područja, a druga hercegovačkih, mada to ne mora biti pravilo. Iako se rakija peče jako dugo, njen ukus se nikad nije modernizovao.
Hercegovački pršut: Hercegovina nije poznata samo po livanjskom medu, nego i po ukusnom i mirisnom pršutu. On se priprema tako što se svježi svinjski but oblikuje, soli, a zatim blago dimi i suši u specifičnim klimatskim uslovima. Za spontano pretvaranje svinjskog buta u jedinstveni hercegovački pršut potrebno je, zavisno od veličine buta, i više od godinu dana. Zreli hercegovački pršut odlikuje se karakterističnim ukusom, intenzivnom aromom fermentiranog blago dimljenog mesa i umjerenom slanoćom.
Grah poljak: Ovaj grah, kako mu i ime kaže, te kako upućuju njegov nepravilan oblik i različite boje, jedan je od onih proizvoda koji često rastu i ne toliko zahvaljujući trudu vrijednih ruku. Uprkos nepogodnim klimatskim uslovima i škrtom tlu, u Trebinju jako dobro uspijeva. Grah poljak nalikuje tucanom pijesku veličine oko jedan centimetar. U prošlosti je bio jako zastupljen na području trebinjskog kraja i othranio je čitave generacije ranijih naraštaja, te postao jedan od nadaleko čuvenih specijaliteta tog kraja.