Hot-dog, prepoznatljiva viršla u kifli, koja slavi 90. rođendan, danas je na margini "prehrambenog brzog lanca" u BiH, jer su je "potisle" pice, pite i sendviči.
Hot-dog je prvi put ponuđen stanovnicima Kopenhagena, a kasnije je postao omiljena brza hrana i u drugim gradovima širom svijeta, ali po onoj pravoj, originalnoj recepturi i dalje se pravi samo u danskoj prijestonici.
Međutim, 90 godina poslije, ljudi širom svijeta imaju druge omiljene fast-fud poslastice. Tako je pica preuzela primat u cijelome svijetu, a u regionu, pa čak i u mnogim gradovima u Evropi, gdje već blizu 20 godina borave bh. građani, ćevapi i pite su nezaobilazan specijalitet.
Smatra se da su pedesete godine prošlog vijeka bile vrhunac popularnosti viršle u kifli na ulicama Kopenhagena, sa više od 500 štandova.
Danas ih ima manje od 60, pregazili su ih suši, kebab, pica i pljeskavice.
I u bh. gradovima je prije dvadesetak godina bilo više fast-fudova i kioska u kojima se nudio hot-dog.
Danas je toga mnogo manje na ponudi u restoranima "brze hrane", a veliki broj pekara nudi običnu viršlu u kifli bez tradicionalnih dodataka kečapa, senfa, prženog luka i krastavčića.
Danas svaki restoran brze hrane u Sarajevu nudi hot-dog, ali se većina prije odlučuje za picu, ćevape, sendviče s piletinom, nego za hot-dog, iako je cijena ovog jela mnogo povoljnija i prihvatljivija, jer hot-dog košta između 1,5 i dvije KM.
Najpoznatiji kiosk koji je nudio hot-dog i sendviče u Sarajevu bio je "Melisa", u blizini Centralne banke. Tamo su Sarajlije redovno odlazile, jer se služio najbolji hot-dog i hamburger u gradu.
Tog kioska dobro se sjeća i Ibrahim Spahić, direktor Festivala "Sarajevska zima".
"Bio je jedan hot-dog kiosk blizu Centralne banke u Titovoj ulici u Sarajevu. Mislim da još taj prozorčić ima tamo. I on je bio najposjećenije mjesto u Sarajevu. Sada imate industrijske hot-dogove, mnogo veći konglomerati. Ove godine u maju doći će i 'McDonald's' u Sarajevo. Nadam se da će BiH za jedno 90 godina proslaviti dolazak 'McDonald'sa' u Sarajevo. Kako vidim u Njujorku već nekoliko godina naši ljudi iz dijaspore imaju svoje ćevabdžinice i dabogda Njujork slavio 100 godina ćevapa u SAD", kaže Spahić.
Veselin Gatalo, mostarski književnik, ističe da on u mladosti nije jeo hot-dog, jer za to nije bilo para, a da je po Mostaru današnjoj djeci viršla u kifli glavno jelo.
I Banjaluka je nekada na svakom koraku imala fast-fudove i kioske u kojima se mogao kupiti hot-dog. Danas u gradu na Vrbasu građani rijetko gdje mogu kupiti ovu nekada omiljenu brzu hranu.
Banjalučka pekara "Gold", koja se nalazi u Gospodskoj ulici, jedino je mjesto u gradu u kojoj danas možete kupiti klasični hot-dog. Iz većine ostalih pekara i prodavnica brze hrane poručuju da ga nemaju u prodaji.
"Mislim da smo trenutno jedini u gradu koji u prodaji imamo klasični hot-dog. S obzirom na to da što se tiče brze hrane posljednjih godina dominiraju pica i klasični sendviči, mnoge mušterije se iznenade kada kod nas vide i hot-dog", kaže radnica iz pekare "Gold", dodajući da cijena hot-doga iznosi 1,70 KM.
Mirko Češljević, vlasnik prodavnice brze hrane "Pet plus", kaže da u ponudi imaju kobasice u kifli, ali da ne rade klasični hot-dog.
"Mislim da se danas u Banjaluci teško može naći hot-dog u prodaji. Zamijenili su ga pica, sendviči i pite i tu brzu hranu građani najviše kupuju", dodaje Češljević.
Ipak, ima i onih nostalgičnih nešto starijih Banjalučana koji kažu da ih hot-dog podsjeća na školske dane i da im je žao što se u danas u njihovom gradu teško može pronaći.
"Prije dvadesetak godina, kada sam išla u srednju školu, hot-dog je bio glavno jelo srednjoškolaca. Najpoznatiji je bio kiosk 'Roda', koji se nalazio u centru grada i gdje su znali biti redovi za hot-dog ili pomfrit. Nažalost, hot-dog je danas kod nas gotovo 'izumro', a zamijenila ga je neka druga brza hrana", priča četrdesetdvogodišnja Banjalučanka Marija K.
Da li će hot-dog uspjeti izboriti bitku i ostati na "sceni" brze hrane zavisi od kolektivne potražnje, a ne od sjetnih uspomena pojedinaca.
Porijeklo
Tvrdnje o porijeklu hot-doga, koji takođe nazivaju i frankfurter, teško je procijeniti. Riječ franfurter dolazi od njemačkog grada Frankfurta gdje svinjske kobasice serviraju u zemičku sličnoj kifli u kojoj i danas serviraju hot-dog. Te kobasice su poznate još od 13. vijeka kada su davane narodu tokom važnih događaja kao što je bilo krunisanje Maksimilijana Drugog.
Hot-dog je poznat i pod imenom viner i odnosi se na grad Beč u koji je jedan mesar iz bavarskog grada Koburga donio frankfurter kobasice u 18. vijeku. Godine 1870. austrijski imigrant Čarls Feltman počeo je prodavati te kobasice u zemički u dijelu Njujorka poznatog kao Koni Ajlend. Nakon toga vruće kobasice sa kiflom njemački imigranti su počeli prodavati u ostalim dijelovima Amerike i naročito su postale popularne tokom održavanja bejzbol mečeva. Sam naziv potiče sa kraja 19. vijeka kada se javila tvrdnja da kobasice sadrže meso pasa lutalica (dog na engleskom znači pas). Ime se ustalilo nakon što je poznati ilustrator Tomas - Ted Dorgan upotrijebio riječ hot-dog u novinskom stripu koji je oslikavao njihovu prodaju na stadionu ragbi tima Njujork Džajents.
Kožica
Kao i većina kobasica, tako i one koje se stavljaju u hot-dog moraju imati kožicu u koje se stavlja meso. Tradicionalna kožica se pravi od malih crijeva ovce i takvi hot-dogovi su poznati kao prirodni hot-dogovi. Te kobasice su čvršće i "pucaju" kada se zagrizu. One nisu jeftine za proizvodnju i zato se pri proizvodnji kobasica često koriste kožice od celuloze koje spadaju same od sebe. Hot-dogovi s takvim kobasica su se prvi put pojavili u Čikagu 1925. godine i ne pucaju kada se zagrizu kao što je slučaj sa prirodnim. One su jeftinije za proizvodnju i koriste se u većini hot-dogova koje se pripremaju u SAD.
Priprema
U mnogim dijelovima svijeta hot-dog se odnosi na kobasicu u kifli, ali postoje i značajne varijacije. Na primjer, na Novom Zelandu se taj naziv odnosi na presovanu kobasicu koja služi nabodena na štapiće. Takođe, u različitim američkim državama hot dogovi se različito pripremaju tako da se u Arizoni spremaju sa dodatkom ljutih papričica. Kobasica je zamotana u dimljenu slaninu i služi se sa lukom i žutim kotiho sirom. U Kaliforniji hot-dog se služi sa čilijem kao i verzija sa štapićem i sa kukuruznim prelivom. U Kanzasu se služi sa topljenim švajcarskim sirom, dok se u Mejnu koriste prirodne kobasice sa crvenom kožicom i zbog toga imaju naziv red hot-dogs.
Najduži hot dog
Najduži hot-dog ikada napravljen je bio dug 60 metara, a napravila ga je kompanija "Šizuka Mit prodjusers". Taj hot-dog je predstavljen u avgustu 2006. godine na proslavi 50 godina Japanskog udruženja pekara i pojeli su ga posjetioci. Naročiti izazov za njegovu izradu je predstavljala kifla koja nije mogla biti ispečena u dijelovima već u kompletu. Tijesto je doveženo u rolnama od po pola metra, spajano je na posebnom stolu i putem velike trake gurano u pećnicu. Pri tom je bilo važno da se ispečeni dio nije kretao brže od tijesta koje je ulazilo u pećnicu.
Hot-dog od 69 dolara
Za razliku od najdužeg hot-doga najskuplji je napravljen u Njujorku 23. jula 2010. godine i cijena mu je iznosila 69 dolara. Restoran "Serendipiti 3" napravio je hot-dog Bol Park da bi označio proslavu Nacionalnog hot-dog dana. To nije bio uobičajeni hot-dog pošto je kobasica napravljena od najkvalitetnije teletine ispečene u ulju od tartufa, dok je kifla pripremljena u putru od bijelog tartufa. Hot-dogu su na kraju dodani medaljoni od guščije jetre.
"Ako odete u neki restoran i naručite jelo do 50 do 60 dolara dobićete kvalitet kakav se može naći u našem hot-dogu", objasnio je vlasnik Džoi Kalderone.