BRAUNŠVAJG - Gastronomiji se okreću mnogi, a kuvari se prodaju bolje nego ikada. Ipak, malo se zna o istoriji gastronomije. Kako se jelo na ranorenesansnom dvoru pokazuje jedna izložba u Braunšvajgu.
Pravila dobrog ponašanja za stolom bila su žiteljima renesansnih dvorova uglavnom nepoznata. Obrok je za vlastelu po pravilu značio prežderavanje i opijanje do iznemoglosti. Ipak, pazilo se i na to šta se jede.
Hrani se pridavao veliki značaj pa zato i ne čudi činjenica da su kuvari na dvorovima bili toliko omiljeni da su neki čak na osnovu svog umijeća sticali i plemićke titule.
Renesansa kuhinje povezana je i sa renesansom u ostatku društva i prije svega otkrićem novih svijetova, a time i ukusa. Začini koje su na brodovima iz Starog svijeta pristizali u Novi svijet uveliko su promijenili istoriju gastronomije i kulture ishrane.
Taj munjeviti razvoj prehrambene kulture i promijenjene navike za stolom od 16. vijeka tema su izložbe "Postavljen sto", koja je je u toku u zamku Dankvarderode u sjevernonjemačkom Braunšvajgu.
Dva najvažnija eksponata su dva kuvara: "Umjetnička knjiga o svakojakim jelima", koju je 1598. izdao lično vojvoda Hajnrih Julius fon Braunšvajg kao i prvi vegetarijanski kuvar uopšte iz 1651. čiji je autor Johan Rojer, dvorski baštovan.
U prvoj knjizi sam vojvoda, čiji je hobi bio kuvanje, kroz 2.674 recepta daje vjerodostojan uvid u tadašnji jelovnik vlastele. U kuvaru se nalaze i uputstva kako tranžirati pojedine životinje.
Pritom, veliku ulogu igra starom kontinentu dotad nepoznata fauna. I u prvom vegetarijanskom kuvaru povrće iz novog svijeta, kao što je krompir, igra veliku ulogu.
"Kroz intenzivnu robnu razmjenu sa prekomorskim zemljama mnoge nove životinjske i biljne vrste tih godina pronalaze svoj put do njemačkih stolova", priča kustos izložbe Nikole Briderle.
Priprema jela samo je jedan aspekt svakodnevne kuhinje. Izložba prati i razvoj pribora za jelo, kao i porculana. I za stolom se znalo ko je glavni, što pokazuje i maketa broda od slonovače koja je ukrašavala mjesto na kojem je sjedio vojvoda.
Sve se, naravno, odigravalo daleko od očiju prostog puka, koji je svoju glad u ranom novom vijeku smirivao jednostavnim namirnicama na bazi žitarica.
Strah od neprijatelja svake vrste ogleda se i u posebnom posuđu. Vojvoda Hajnrih Julius fon Branšvajg posjedovao je posudu od rijetkog minerala jaspisa, koja je navodno reagovala na otrov. Posebno mjesto na stolu zauzimala je takozvana ukrasna hrana, a pritom se uglavnom radilo o aranžmanima s dijelovima ili čitavim životinjama.
Tako su na stolu često, uz fazane i tetrijebove, znali da se nađu pladnjevi sa čitavim divljim svinjama i ostalom divljači.
Takvo insceniranje je, naravno, našlo odjeka i u umjetnosti kroz sve popularniji motiv mrtve prirode. One jeftinije umjetnine, npr. bakrotisak, nalazile su i svoj put do običnog svijeta koji je tako, bar donekle, mogao da uživa u blagodetima kulinarske renesense.