Hrana i piće

Pratite nas na Google news

Pupak boginje Venere pretvoren u bogovski zalogaj

Pupak boginje Venere pretvoren u bogovski zalogaj
Foto: Freepik | Pupak boginje Venere pretvoren u bogovski zalogaj
Minja Šuković

Prstenasta tjestenina od jaja s najrazličitijim nadjevima vjerovatno često gostuje na tanjirima svakog domaćinstva, a niko i ne pomišlja da gleda u nešto najbliže pupku najljepše boginje.

Priča se da je Venera jednom prenoćila među ljudima, u mjestu Kastelfranko Emilija u Modeni. Odsjela je u lokalnoj taverni i kada se uveče spremala za počinak, radoznali vlasnik je provirio kroz ključaonicu kako bi vidio nago tijelo prelijepe gošće. Vidio je samo pupak, ali je i to ostavilo toliki utisak na njega da je omađijan sjurio u kuhinju i, inspirisan božanskom ljepotom, stvorio od jaja i brašna ono što danas nazivamo tortelinama. Kao sjećanje na ovaj događaj ostao je još jedan narodski naziv za ovu vrstu punjenog tijesta "umbellico", što znači pupak na italijanskom jeziku.

Inače, ime po kojem većina zna ovo jelo koje se topi u ustima je u stvari deminutiv od torte, dakle tortica, vjerovatno zbog okruglog oblika, ali i intenziteta ukusa kojim iznenadi uživaoca. Kao mjesto rođenja tortelina navode se i Bolonja i Modena.

Vinčenco Tamara, čuveni plemić i još čuveniji gurman, još u 18. vijeku smjestio je u svojim zapisima legendu o tortelinima baš u Kastelfranko, koji se nalazi na pola puta od Bolonje do Modene.

Prvi recept, odnosno najstariji pronađeni datira iz 1570. godine iz zapisa Bartolomea Skapija, čuvenog renesansnog šefa. I sve do 19. vijeka ovo jelo bilo je rezervisano za stolove višeg staleža, a običnim smrtnicima su se pupčići smiješili iz tanjira samo praznicima. Ta situacija se promijenila pojavom građanskog sloja i torteline postaju važan obrok u svakoj kući. Štaviše, išlo se ka tome da svaka porodica razradi svoju varijantu nadjeva po kojoj bi bila čuvena. Naravno, Italijani ne bi bili Italijani da to nije bio početak vječitog rata između domaćica - čiji je nadjev bolji? Manje ili više parmezana? Mortadela ili pršut? Sve su to pitanja na koje je svaka porodica imala spreman odgovor. Kažu da se više svađa izrodilo zbog tortelina nego zbog politike ili nasljeđa. Nije ni čudo što je onda svaka djevojčica od malih nogu učila da pravi, razvlači i oblikuje tijesto - i to još od vremena kada bi morala da stoji na stoličici da dohvati sto.

Sve te djevojčice koje su predano učile od malih nogu taj komplikovan i zahtjevan proces ručnog  valjanja testa, kasnije su rasle u žene poznate pod imenom sfogline (porijeklo ove reči se dovodi u direktnu vezu s korom svježe paste s jajima koja se naposlijetku oblikuje rukama). Danas su sfogline ostale tek u pokojem zabačenom selu oko Bolonje i Modene ili u imenu nekog restorana koji pokušava da tradicijom namami goste. Istina je da je ovo zanimanje skoro pred izumiranjem, a posljednji udarac tradiciji zadala je masovna mašinska proizvodnja ove tjestenine.

Ipak, postoji nada. Naime, jedno udruženje ima samo jedan cilj - da vrati stari sjaj tortelinama i sve što one podrazumijevaju - a to je ručno pravljena pasta (metodom koju je do perfekcije dovela prabaka) s ukusnim punjenjem sastojcima izrazito lokalnog karaktera. Jer, smatra "The Learned Order of the Tortellini" (Učeni red tortelina), svaki recept priča priču jedne porodice, a svi oni zajedno su poglavlje u knjizi o Italiji. Tako da, ako se nađete u Bolonji, a zaista volite torteline, pronađite pripadnike ovog udruženja. Uvijek su u crvenom i nose kape u obliku tortelina, a oko vrata im visi traka sa zlatnim tortelinama na krajevima.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije