Kerkira, Korfu ili Krf, kako god zvali taj grad na istoimenom ostrvu u Jonskom moru, rado preporučujem svima da ga posjete, jer će kada s broda kroče na njegovo tlo shvatiti da je to sasvim drugačija Grčka od one na koju su možda navikli kada obilaze sjeverne, istočne ili južne dijelove te prelijepe zemlje.
Prve asocijacije na Krf su iskrcavanje srpske vojske u Velikom ratu i plava grobnica, u kojoj su skončale hiljade golobradih mladića, ali za strance Krf ima sasvim drugo značenje - on je mjesto avanture i lude zabave.
Inače, naziv Krf za ostrvo i grad koristi se samo u srpskom jeziku, to nam je pojasnio Boris Crnogorac, vodič jedne agencije, dok ga Grci zovu Kerkira. Na engleskom jeziku koristi se naziv Korfu, tako da u prodavnicama možete pronaći trojezične suvenire.
Oko dva sata vožnje brodom potrebno je od Sivote, ljetovališta na zapadnoj obali Grčke, gdje mi je bila baza, do Krfa. S obzirom na to da nisam ljubitelj talasanja broda, nisam pretjerano ni uživala u plovidbi, ali sam primijetila beskrajno čistu vodu Jonskog mora i bujnu vegetaciju na ostrvima pored kojih smo prolazili.
Putem do Krfa približili smo se i susjednoj Albaniji, pa smo s poprilične distance mogli vidjeti i obalu te zemlje, koja još nije zanimljiva našim turistima, ali i te kako ulaže u svoju turističku infrastrukturu.
Naravno, moje oko je zapazilo i skupocjene jahte, brodove, jedrilice, kruzere i slične "ljute mašine" koje plove ovim morem, koje me po slanoći i temperaturi najviše podsjeća na Jadransko.
Dok sam držeći se čvrsto za zaštitinu ogradu odbrojavala minute do dolaska na odredište, otkrila sam da na Krf skoro svakih petnaest minuta slijeću avioni s turistima. Vjetar u kosi na pramcu broda nije me prevario, pa sam se držala debele hladovine i kabine kapetana broda.
Srpska kuća
Silazak s broda značio je početak avanture na skoro 40 stepeni Celzijusovih. Od pristaništa put nas je vodio kroz park u uske uličice kojima smo stigli do "Srpske kuće", zdanja u kojem smo obnovili znanje iz istorije.
Naime, naš vodič Boris nas je poveo u sjedište Počasnog konzulata Srbije u gradu Krfu, u kojem se na prvom i drugom spratu nalazi stalna postavka iz perioda Velikog rata, odnosno vremena kada se tadašnja vojska Srbije nakon prelaska preko Albanije sa državnim i vojnim vrhom zaustavila na ovom ostrvu.
Kratko predavanje održao nam je Ljubomir Saramandić, kustos "Srpske kuće". Dok nam je gotovo epski, u desetercu, iznosio podatke kojima raspolaže, priznajem više sam gledala lica ostalih turista nego pamtila činjenice i tako došla do zaključka da sigurno dvije generacije Srba koji su stasavali u dvije potpuno drugačije države nisu učile o svemu ovome, a jedna generacija ni kriva, ni dužna ne može sve to da nadoknadi.
Nakon predavanja sam detaljno pregledala sve eksponate, među kojima sam pronašla brojne fotografije, uniforme, zanimljiva odlikovanja, oružje te crkvene stvari poput putira, krsta, kadionice.
U jednoj izložbenoj postavci naišla sam i na zanimljivu ljekarsku opremu vojnog hirurga.
Za većinu turista najjeziviji je bio boravak u prostoriji u kojoj se kroz okrugli otvor nalik onom na brodu uz pomoć tehnologije čuju talasi kako zapljuskuju, a iz dubine dopiru stihovi "Plave grobnice" Milutina Bojića.
Jednako jezive su i fotografije na kojima se umrli vojnici polažu u plavu grobnicu, odnosno bacaju u more.
Ko je "preživio" sve to, spustio se nekoliko metara dalje, do "Srpske radnje Krf", odnosno do prodavnice suvenira, u kojoj je mogao da kupi bukvalno sve, od magneta do majica s kratkim srpsko-grčkim rječnikom.
Moju pažnju je, ipak, privukao Đole, crno-bijeli mačor koji je opušteno spavao na izloženim knjigama i nije se dao omesti u svojoj popodnevnoj dremci. Radnica u prodavnici suvenira kazala je da je Đole njihova maskota i da najviše voli da se odmara ispred radnje. Još jednom sam utvrdila da je Grčka zemlja mačaka i da samo ljude s Balkana možete vidjeti da ih jure, šutiraju i tjeraju, dok Grci s njima žive u miru.
Crkva Svetog Spiridona
Arhitektura grada Krfa potpuno je drugačija od one koju sam dosad viđala u Grčkoj. Naš vodič Boris nam je kazao da su Krfljani bili veoma pragmatični i da nisu ratovali, te da su osvajačima, kako je koji dolazio, prepuštali svoje ostrvo na upravljanje. Najveći uticaj su ostavili venecijanski osvajači, što se može zaključiti kratkom šetnjom uskim, strmim ulicama, koje me neodoljivo podsjećaju na one u Dalmaciji ili Italiji.
Venecijanci su imali uticaj i na gradnju crkve svetog Spiridona (Agios Spyridon), zaštitnika Krfa i svetitelja kojeg Grci veoma poštuju, zbog čega svojim muškim potomcima često daju ime Spiridon ili Spiro.
Plafon ove crkve je, za razliku od većine pravoslavnih bogomolja, potpuno ravan s veoma zanimljivim i bogatim freskopisom. Rečeno mi je da u crkvi nije dozvoljeno fotografisanje, tako da nisam imala mogućnost da to zabilježim.
Inače, primijetila sam da Grci kada uđu u crkvu prvo pale jednu svijeću, zatim cjelivaju ikone i onda zauzimaju svoje mjesto na muškoj ili ženskoj strani objekta. Za razliku od bogomolja Srpske pravoslavne crkve, u grčkim se tokom većeg dijela liturgije sjedi, kao što je praksa i u katoličkim i protestantskim crkvama.
Turistima koji su posjetili crkvu svetog Spiridona je sugerisano da svijeće pale ispred ove bogomolje u palionici, te im pojašnjeno da su svijeće koje su bijele takođe voštane.
Svetom Spiridonu se pripisuju brojna čuda koja su se dogodila na Krfu, a jedno od njih, koje nam je kazivao vodič, desilo se u vrijeme francuskih osvajanja. Dvojici vojnika na tvrđavi se ukazao ovaj svetitelj, koji je zaustavio širenje kuge, smrtonosne bolesti koja je harala dvije godine, a koju su upravo osvajači donijeli na Krf.
U znak zahvalnosti dva francuska vojnika su na vrh tvrđave postavila jarbol u obliku krsta, koji je do današnjih dana ostao zaštitni znak grada Krfa.
Ostrvo Vido
Boraviti na Krfu, a ne posjetiti susjedno ostrvo zmija bilo bi nezamislivo. To je ostrvo Vido, posljednje boravište brojnih srpskih vojnika, koji su bolesni i iznemogli tu dovedeni da umru. Kako je Vido izgledao prije više od stotinu godina mogu samo da naslutim, ali ono što sam vidjela prilikom posjete bilo je nepregledna borova šuma, s uređenim stazama koje su vodile do mauzoleja, u kojem su isklesana imena hiljade vojnika, među kojima sam našla i svoje zemljake. Ono što je zanimljivo jeste da se iznad ulaznih vrata mauzoleja nalazi grb države nastale 1. decembra 1918. godine, a na kojem se osim četiri slova S nalaze šahovnica i polumjesec sa tri zvijezde, kao i natpis "Srpskim junacima - Jugoslavija".
Na Vidu se nalazi plava grobnica, odnosno mjesto s kojeg su umrli vojnici spuštani u more, a da se to upravo zbivalo na tom mjestu svjedoče i u mermeru isklesani stihovi Bojićeve pjesme na srpskom i grčkom jeziku.
U spomen na stradale vojnike na Vidu je podignuta crkva, koju ovog puta nažalost nisam stigla posjetiti.
Pakos i Antipakos
Osim grada Krfa, još jedno mjesto me posebno oduševilo. To je Gajos (Gaios), glavni grad ostrva Paksos (Paxos). To što mi se plovidba do Krfa nije nešto posebno svidjela, nije me spriječilo da se iz Parge zaputim na još jedno krstarenje. Otisnula sam se na putešestvije oko ostrva Antipaksos, koje je nenaseljeno, i ostrva Paksos, te sam s broda zavirila i u dvije plave pećine Galazios i Ortolitos. Ipak, na mene je poseban utisak ostavio grad Gajos, u koji bih se rado vratila jednog dana, detaljno provjerila njegov istorijat i istražila zanimljivu arhitekturu, a izdvojila bih crkvu svetog Nikole, kao i nekoliko tipičnih ribarskih stambenih objekata.
Pažnju su mi ponovo privukle mačke, koje dominiraju ovim mjestom, pa sam ih bukvalno sretala na svim mogućim i nemogućim mjestima i naravno fotografisala. Primijetila sam da su cijene u kafićima, restoranima, suvenirnicama i buticima prilagođene stranim, uglavnom britanskim turistima. Ono po čemu ću pamtiti put u Gajos je i pokušaj omalenog člana posade da me na svom "klimavom" engleskom šarmira, i to tako što me prilikom ukrcavanja ubjeđivao da sam pogriješila brod i da bez supruga ne mogu da uđem na isti.
Sivota i Parga
I na kraju moje putopisne reportaže moram da pomenem dva grada Sivotu i Pargu. Sivota je bila moja baza, iz koje sam posjetila ostrva koja sam opisala, a u koju sam se zaputila s namjerom da desetak dana ne provedem na ležaljci kako bih se preplanulim tijelom pohvalila u komšiluku da sam bila na moru, nego da vidim, upoznam i osjetim nešto novo i drugačije. Put do Sivote je nevjerovatno iskustvo, tokom kojeg sam prošla kroz pedesetak tunela, autoputem koji se izdiže iznad ambisa i s kojeg gledate planinske masive prekrivene gustom borovom šumom.
Sivota je malo mjesto koje posjećuju uglavnom Italijani i Britanci. Na plažama će se tu i tamo provući po koji "paradajz turista", ali ne i prodavci krofni i kukuruza, koji nam u drugim dijelovima Grčke ne daju mira. Ovdje je more slanije i hladnije, a na gradskoj plaži se ostaje do 21 čas, kada možete uživati u zalasku sunca.
Plaža Bella Vraka, koju svi preporučuju da se posjeti, je po mom mišljenju obično divlje kupalište. S obzirom na to da nema parking, pola sata morate po suncu da pješačite strmim ulicama, a osim što s jedne obale na drugu prelazite kroz more ne nudi vam ništa drugo. Ipak, nasjela sam na priču da se to mjesto mora vidjeti i grdno se pokajala, ali sam nakon pješačenja bar osvježila svoja stopala u moru i zaključila da takve egzibicije nisu za mene.
Tokom dana vam se čini da u Sivoti nema mnogo turista, ali kada sunce zađe i u pristanište stignu brojne jahte, turisti pohrle u restorane i taverne, pa sam tako u jednoj od njih zapazila ni manje, ni više no Karlu del Ponte.
Parga je takođe interesantno mjesto s kućama u veselim bojama, a koje su mi gledajući s pučine izgledale kao precizno poslagani dijelovi slagalice. Njenim trgom uz pristanište dominira masivno sidro, a jedna od javnih plaža koju sam uspjela da vidim je pjeskovita. Iako je prvobitno trebalo da odmor provedem u Pargi, nisam se pokajala što sam ipak iz Sivote osvajala ovaj dio Grčke, jednako zanimljiv kao i svi ostali.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
