U zemlji uljuljkanoj između Sredozemnog i Crvenog mora na sjeveroistoku afričkog kontinenta, tamo u nepreglednom pješčanom beskraju postoje ljudi koji prate zvijezde i čitaju njihove poruke.
Žive od pijeska i sunca, daleko od civilizacije i užurbanog načina života. Baveći se samo uzgojem koza i deva, tražeći oaze u srcu pustinje, baš tu u Egiptu živi narod poznat kao beduini.
Beduini su nomadska, arapska plemena koja žive u sjevernoafričkim pustinjama, a najbolja prilika da upoznate njihov način života i posjetite njihovo selo jeste prilikom posjete Hurgadi.
Svega 20 minuta od ove turističke oaze razapeto je pješčano platno, sa pokojom brazdom od četvorotočkaša, pješčanom dinom i zalutalim stablom, koje čak ni ne pruža hlad - tu su svoje mjesto pod suncem našli beduini. Baš poput šarenih ostrva izdigli su se iz pješčanog prostranstva, žive zajedno sa prirodom i od nje. A ona je gotovo surovo izbrusila na njima najrazličitije likove staraca, djece, nomadskih pastira, mudraca, žena, hećima...
U beduinskom selu nadomak Hurgade koje sam posjetila živi tridesetak beduina. Izolovani od civilizacije, sa nešto malo koza i nezaobilaznih kamila, na prvu bi se reklo da žive u neimaštini. Kućice su im nalik šatorima, bez ikakvog namještaja, bolje rečeno bez ičega jer služe samo za zaštitu od sunca, krov im je od pruća, ali srećni su.
Oni su izabrali takav način života, a njihova gostoljubivost je nešto iz čega bi trebalo da učimo. Zapitala sam se šta je to u ljudima koji imaju tako malo, a dali bi vam sve, jer su nas ugostili kao da smo stigli u najljepše odmorište.
Krajolik, kao i sam njihov život je poprilično oskudan, ali djeluje prirodno skladno i na mahove veličanstveno. Njihova odjeća prkosi toj pustinjskoj jednoobraznosti. Prelijepog tena, muškarci izgledaju moćno, a ženama iza šalova vire samo prodorne čokoladne oči. Ovdje tijelo stari brže od duha. A duh - taj se ne predaje.
Termin beduin potiče od arapske reči badawi koja u tom jeziku ima značenje nomad, lutalica. Izvedena je iz riječi badiya što znači ravnica, pustinja, te takođe može značiti oni koji su u pustinji.
Prvi spomen beduina javlja se već u prvim vijekovima nakon Hrista. Iako su u početku bili raznih vjeroispovijesti, u 7. vijeku su gotovo svi beduini prešli na islam.
No, ono što je specifično za Egipat generalno jeste činjenica da je vjera posve lična stvar i da vas niko ni u jednom trenutku neće pitati koje ste vjeroispovijesti. Kako kažu, to je samo između vas i Boga. Beduinsko selo i upoznavanje njihovog načina života divan su povod za jednodnevni izlet, dok odmarate u Hurgadi, jer upoznavanje novih kultura i drugačijeg načina života nas čini samo bogatijima, a posjetu beduinskom selu svakako ne želite izostaviti.
U njihovom selu možete se okušati i u jahanju kamila. Okićene šarenim trakicama, zavaljene u topli pijesak, ove prekrasne životinje vrlo rado će vas primiti na svoju grbu i pružiti vam neku novu perspektivu sa svojih leđa, ali i iskustvo koje se zasigurno pamti. Baš dok sam čekala da kamila koju sam izabrala završi sa žvakanjem neke travke, te da me jedan od beduina sigurno smjesti na njena leđa, pogledali smo se u oči. Pomislih "Ko zna šta on misli o nama kada ja ovoliko razmišljam o njima?! Šta misli o avionima, o zemljama iz kojih dolazimo...". Iz misli me prenu frktaj kamile, bila je spremna da prošetamo.
Na mjestu gdje oni žive tišina lijepo zvuči... Iako im tokom dana grupe turista prekidaju mir, oni na kraju dana ostaju narod spokoja, pijeska i zvijezda. Njihovo selo im pruža utočište od oluje, pustinjskih vjetrova i sunca, ali i ćudljivih ljudi. U suštini beduini žive zdravim životom, a u slučaju bolesti oslanjaju se na vlastitu medicinu i ljekovite biljke. Znanje o medicini, spravljanju ljekovitih čajeva i tinktura prenose s koljena na koljeno, a iz ličnog iskustva mogu potvrditi da znaju svoj posao.
Nakon iscrpljujućeg dana i nekoliko sati provedenih na suncu, u beduinsko selo sam došla sa nesnosnom glavoboljom. Znate, to su one glavobolje koje ne možete da sakrijete i od koje vam se oči smanje, a čelo namršti. Dok smo na jednom od stolova razgledali šta sve beduini koriste u svojoj medicini i nakon što sam omirisala gotovo svaku travku koja je bila rasuta na stolu, njihov seoski hećim mi je prišao i na sljepoočnice namazao nešto poput crvenog melema... Rekoše mi da se zove anbar. Zahvalila sam na želji da mi umiri glavobolju, dodavši da ne znam ni hoće li mi tableta od 600 mg pomoći, ali sve vrijedi pokušati...
Nakon 10 minuta napustili smo selo, sjeli u kombi i krenuli nazad za Hurgadu. Neko od prijatelja koji su bili sa mnom me upitao da li me je prošla glava, gledajući u dvije crvene tačke na mojim sljepoočnicama. Ta rečenica me prenu, jer je glavobolja bila kao rukom odnesena, gotovo da sam i zaboravila da me boljela.
I dalje ne znam kako, pokušavam sebi da objasnim magično odneseni bol i krivo mi je što nisam kupila pun naramak tog melema, ali onda sam sebi pojasnila: lijek je magičan baš kao i ovaj narod. Vratiću se sigurno, voljela bih i prespavati sa njima pod zvijezdama... Razmišljala sam dok se oblak pijeska dizao za kombijem koji me vozio nazad u realnost. Na trenutke mi pogled uhvati jedno usamljeno drvce koje je već poprimilo sivkasto-žućkasti izgled, savršeno se utapajući u okruženje, pa opet pijesak unedogled. Krajolik, iako oskudan, djeluje prirodno skladno i veličanstveno. Ovo iskustvo mi je uistinu promijenilo svijest o jarkim bojama, o ljudima, kulturama, ali i čulima sa kojima doživljavamo ono što nam je dato, a mi sebično koristimo bez imalo želje da nešto promijenimo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
