Odlazak u Grčku mi je nezamisliv bez posjete kompleksu manastira Meteora, u čijem podnožju se nalazi mjesto Kalambaka, udaljeno oko 250 kilometara od Soluna, koji svojim položajem na visokim stijenama plijeni pažnju i u posjetiocu stvara osjećaj dubokog strahopoštovanja.
Ove godine imala sam sreću da treći put posjetim dva od ukupno sedam aktivnih manastira, kojih je u "zlatna" vremena bilo čak 24, ali mnogi od njih su u prošlim vijekovima opustjeli i razrušeni.
Do Meteore se stiže putem kroz Tesaliju, i njen glavni grad Larisu (Larissa), kao i kroz Trikalu (Trikalos), grad čiji naziv u prevodu znači "tri dobra", a to su, po mišljenju Grka, konji, vino i žene.
Gledajući ljepote ove regije na sjeveru Grčke, nisam mogla, a da se ne zapitam kako je moguće da ona grca u tolikim dugovima i muči je ekonomska kriza, a ima tolika prirodnih bogatstava: nepregledna plodna polja, veliku morsku obalu, mnogobrojna ostrva, i zemlja je sa najvećim brojem sunčanih dana u godini.
Odgovore na ta pitanja prepuštam kompetentnijima od sebe, a ja se vraćam na temu moje putopisne reportaže.
O tome kako su nastale stijene na čijim vrhovima se nalaze manastiri postoje razne teorije, od naučnih do religijskih, meni kao laiku je bio dovoljan jedan pogled da im se divim i uporno vraćam, te da teorije zanemarim.
Sagraditi manastir na vrhu stijene do koje se u ta davna vremena dolazilo uz pomoć užadi i mreža, podvig je vrijedan divljenja i dovoljan razlog da se posjetioci izbliza uvjere u remekdjelo arhitekture.
Nakon tri boravka u pravoslavnim svetištima, svima koji posjete Grčku preporučujem obilazak manastira, ali ne u jeku turističke sezone, jer su tada ogromne gužve, u šta sam se lično uvjerila.
Moja dva prethodna odlaska bila su u junu i septembru, kada je malo manja "navala" mahom ruskih, bugarskih, rumunskih i srpskih turista, koji pohode, ne samo grčka ljetovališta, nego i Meteoru.
Moram napomenuti da Grci, kada god imaju priliku, diskretno skrenu pažnju na to da se kompleks manastira zove Meteora, a ne Meteori, izraz koji koriste, ne samo vodiči, nego i turisti.
Iako naš vodič nije bio na visini zadatka, iako su se u toku posjete crni oblaci nadvili nad stijenama, iako je vladala ogromna gužva, svim silama sam se trudila da mi to ne pokvari ugađaj.
MANASTIR SVETOG STEFANA
Manastir svetog Stefana bio je prva destinacija na koju smo se zaputili. Iako sam prije dvije godine ulazila u ovo zdanje, prilikom nedavne posjete to nije bilo moguće, pa smo manastir posmatrali samo spolja.
Na moje pitanje zašto nije organizovan obilazak manastirskog zdanja, vodič jedne beogradske agencije (iz pristojnosti neću navesti njeno ime) mi je odgovorio da "ako smatram da za pola sata mogu da ga obiđem, mogu individualno to da učinim, ali organizovanog obilaska nema". Bila sam iznenađena, jer sam na ulazu vidjela grupu ruskih turista kako u koloni ulaze u portu, ali nisam se usudila da se odvajam od grupe, niti sam se željela nervirati i raspravljati s vodičem, pa sam tih pola sata iskoristila da se fotografišem i uživam u društvu mojih omiljenih životinja mačaka. One su zaštitni znak, ne samo Meteore, nego cijele Grčke. Ima ih na svakom koraku. Zaista, ko ih voli, uživaće kao i ja. Inače, prva riječ koju sam naučila na grčkom je mačka. Te životinje u Grčkoj su po svojim gabaritima "kapitalke" u poređenju s našim "avlijanerkama".
Iako nisam ovog puta uspjela da uđem u manastir svetog Stefana, želim da kažem da je to ženski manastir sa zanimljivom i bogatom riznicom, u kojoj sam prije dvije godine kupila svijeće od čistog voska, koje su svojim rukama napravile monahinje sa kojima sam, doduše jedva, uspostavila komunikaciju, jer osim grčkog, sve su prilike, ne govore nijedan drugi jezik, jer moj pokušaj na engleskom nije bio uspješan.
Nakon polučasovnog zadržavanja naš put nastavili smo ka manastiru preobraženja Gospodnjeg, poznatijem kao Velika Meteora, odnosno Megalo Meteora.
VELIKA METEORA MANASTIR PREOBRAŽENJA GOSPODNJEG
Uspinjanje autobusom do ovog zdanja uz pogled ka ambisu i stijenama ledi krv u žilama. Ne znam kako su taj put doživjeli ostali putnici, ali ja sam u mislima u pomoć dozivala sve svetitelje kojih sam se u tim trenucima sjetila dok se autobus u krivini naginjao toliko da sam mislila da je došao moj čas (mislim na odlazak na drugi svijet), jer mi se pad autobusa u ambis činio izvjesnim.
Dok sam se borila sa strahom, u daljini sam mogla vidjeti prostrana plodna polja i naselja koja su u mojim očima izgledala kao da su napravljena od lego kockica.
Zbog velike gužve ulazak u manastir preobraženja Gospodnjeg trajao je duže nego što bi, po mom skromnom mišljenju, to trebalo da traje. Penjanje stepenicama bilo je otežano i zbog velike vlažnosti vazduha, pa je moj bronhitis imao idealne uslove da se aktivira. Naravno, najinteresantniji je bio prolazak kroz uski tunel u stijeni, širok toliko da samo jedna osoba može da se kreće, a nakon izlaska ponovo je uslijedilo penjanje stepenicama.
Ono što me iznenadilo je neinformisanost posjetilaca o pravilima oblačenja. Naime, žene ni u jedan manastir ne mogu ući bez suknje, a muškarci bez dugih pantalona. Sve koje nisu znale za taj kodeks oblačenja na ulazu su dobile suknju, jer bi u protivnom ostale izvan zidina. Zato preporučujem da se moda ostavi po strani kada se krene na jedno ovakvo mjesto i obuče suknja ili haljina koja će pokriti koljena, kao i bluza sa rukavima.
Ulazak u manastir plaća se tri evra, a sat i po vremena mi je bilo sasvim dovoljno da obiđem sve što želim. S obzirom na to da mi nije bio prvi odlazak, izbjegla sam predavanje koje je održao vodič, pa sam slobodno prošetala zdanjem i posjetila muzej, u kojem nije dozvoljeno fotografisanje. Tu činjenicu sam na trenutak smetnula s uma (profesionalna deformacija da fotografišem sve što mi je zanimljivo), pa sam moj tablet podigla visoko ne bih li fotografisala krst izrađen od srebra, ali me je jedan strogi pogled podsjetio da sam napravila bespotrebnu grešku, zbog koje sam se potom pokajala i (bez)uspješno izvinjavala.
U muzeju se nalazi bogata zbirka spisa, knjiga i nošnji, a meni su pažnju privukle dvije plaštanice iz srednjeg vijeka, koje su tokom dugog vremena pretrpjele izvjesna oštećenja, ali se na njima mogao vidjeti maestralan vez.
Fotografisanje nije dozvoljeno ni u sabornoj crkvi, u kojoj sam se divila ikonopisu, te se poklonila i cjelivala ikonu majke Božje, kojoj svoje poštovanje, između ostalih, ukazuju nerotkinje, moleći se za potomstvo.
MAČKE ZAŠTITNI ZNAK GRČKE I METEORE
Naravno, i ovdje su mačke slobodno lutale okolo, tragajući za obrokom, pa je pokušaj da svoj sendvič pojedem u miru propao, jer sam isti morala podijeliti sa njih nekoliko.
Jedan dvogodišnjak (turista iz Mađarske) nije dijelio moje simpatije prema ovim životinjama, pa je zgrabio mačora i uporno pokušavao da ga preko zaštitne ograde baci u provaliju duboku nekoliko desetina metara, ali se moj četvoronožni prijatelj uporno otimao ne bi li spasio jedan od onih devet života. Sreća, uspio je u tome i vratio se po još koji zalogaj, a ja sam nastavila istraživanje. Kroz uzani otvor na vratima zavirila sam u kosturnicu (ovo ne preporučujem strašljivima) u kojoj se nalaze zemni ostaci više od 50 monaha, i primijetila sam da tamo više ne stoji stara, crnobijela fotografija jednog od njih, koju sam ranije zapazila, a zatim sam produžila u vinariju.
Sve što su nekada koristili monasi za pravljenje vina moglo se ovdje vidjeti, a prostorijom je dominirala velika drvena bačva. Užad i mreže uz pomoć kojih su nekada pustinjaci dolazili do svojih monaških kelija duboko u stijenama ovog puta nisam vidjela, ali ranije jesam, pa sam stekla realan utisak kakav je to bio podvig.
Inače, tokom posjete monasi se ne mogu sresti, jer se nalaze daleko od radoznalih očiju, u svojim kelijama, kako turisti ne bi narušavali njihov mir, i ometali njihovo molitveno pravilo. Ipak, djela ruku njihovih, sapuni, tamjan, svijeće i kadionice, sve to možete naći u prodavnici.
Naravno, najbolje bi bilo manastire u stijenama posjetiti nedjeljom i praznikom, i prisustvovati liturgiji, ali meni kao turisti to je nemoguće izvesti bez pratnje lokalnih stanovnika.
RADIONICA IKONA
U podnožju Meteore nalazi se radionica ikona. Nakon ratluka (rahatlokuma), koji je na ulazu ponuđen turistima (isti sam preskočila, jer volim samo onaj sa orasima, a ovaj je bio crven, znači sa ukusom ruže), naš domaćin Aleksija nam je na solidnom srpskom jeziku objašnjavala kako nastaju ikone, ali umjesto njene priče, moju pažnju je privukla umjetnica, koja je bila leđima okrenuta i radila je na ikoni.
Prišla sam joj ne s namjerom da je ometam, nego da bih izbliza vidjela kako potezom četkice povlači po tkanini, a naravno, i da bih je fotografisala. Nisam je prekidala, iako sam imala "buket" pitanja u glavi.
U radionici se mogu naći zanimljive ikone, rađene različitim tehnikama, prekrivene plemenitim metalima, ali i oslikane na neočekivanim materijalima. Bila sam prijatno iznenađena kada sam otkrila da su Bogorodica i Isus Hristos, te sveti Georgije oslikani na drvenom koritu, odnosno na posudi u kojoj su, čini mi se, naše bake mijesile hljeb (naćve). Ipak, najviše sam se iznenadila kada sam naišla na lik nekadašnjeg poglavara Rimokatoličke crkve. Naime, Ivan Pavao II, koji je prije četiri godine proglašen svetim, naslikan je na ikoni.
MANASTIR SVETE PETKE
Na kraju moje reportaže moram da napišem i koji redak o manastiru svete Petke (na grčkom jeziku agia Paraskevi), koji se nalazi u stijeni u dolini Tempi. Nalazi se pored magistralnog puta, duboko sakriven od pogleda prolaznika, a do njega se stiže silaskom niz strme stepenice, a zatim laganim korakom preko montažnog mosta iznad rijeke Pinios.
Na osnovu priče koju nam je vodič ispričao, manastir su sagradili željezničari. Naime, jednom prilikom svetiteljka se tokom prolaska voza kroz klisuru ukazala mašinovođi, upozorila ga na odron kamenja i kazala mu da zaustavi voz. On je to učinio i time spasio živote putnika, a zauzvrat željezničari su njoj u čast sagradili manastir. Prema predanju o kojem nam je prilikom mog ranijeg obilaska manastira govorio drugi vodič, sveta Petka je, bježeći od progonitelja, sklonište pronašla u ovoj klisuri, i na mjestu gdje su potekle njene suze nalazi se izvor vode, koji se smatra čudotvornom. Ulazak u klisuru na mjesto gdje se skrivala za mene je bio nemoguć zbog gužve i prekratkog vremena zadržavanja (pola sata), ali je voda od mjesta gdje izvire sprovedena do podnožja gdje se pobožni hrišćani istom umivaju, jer vjeruju da ima blagotvorno dejstvo na oči. I ja sam rukama zahvatila ledeno hladnu vodu i umila se u tri navrata. Većina posjetilaca je vodu ponijela kući.
Ja to ovog puta nisam učinila, kako bih se jednog dana ponovo vratila u Grčku i uživala u njenim ljepotama.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
