Iako je teško i zamisliti da se pedofili mogu promijeniti i nepovjerenje u njih biva uglavnom trajno, američki stručnjaci smatraju da tim ljudima možda ima pomoći.
Dejvid Preskot godine je proveo uz pedofile pokušavajući da procjeni njihov psihički oporavak i napredak u liječenju. On je licencirani terapeut iz Minesote, jedne od 20 država koje imaju zakon o hospitalizaciji opasnih ljudi onda kada im kazna za počinjena krivična djela istekne.
“Do sada su istraživanja pokazala da možemo raditi sa pedofilima. Međutim, psihoterapija ne radi ako pacijent ne dolazi redovno na seanse, a takvi tretmani mogu da koštaju na desetine hiljada dolara po osobi svake godine”, objašnjava Preskot.
Vlada SAD je u 2011. potrošila čak 120.000 dolara po osobi godišnje samo na liječenje psihički oboljelih prestupnika.
Dvije decenije rada sa seksualnim prestupnicima nisu donijele lijek, ali se terapeuti i dalje trude da pedofile nauče da se suprotstavljaju svojim porivima.
Početkom ’80-tih godina prošlog vijeka, terapeuti su bili fokusirani na seksualne potrebe pedofila i grubo ih suzbijali.
Međutim, istraživači su otkrili da je empatija mnogo efektivnija u takvim slučajevima, tvrdi Preskot, nekadašnji predsjednik Asocijacije za liječenje seksualnih prestupnika.
Neki pedofili mogu da promjene njihovu nastranost u zdravu odraslu seksualnu privlačnost.
Na primjer, postoje “hebefilični” tip pedofila kog privlače djeca u pubertetu i “pedohebefilični” koje privlače i mlađa djeca.
Ljudi vremenom mogu da promjene fokus i zainteresuju se za odrasle ljude, tvrde stručnjaci.
Međutim, “klasični tip” pedofila, onaj kog privlače djeca uzrasta mlađeg od 11 godina obično ne može da se promijeni.
“U ovakvim situacijama možete da promijenite njihove nagone upotrebom androgene terapije lijekovima koja smanjuje nivo testosterona i time nivo seksualne želje”, objašnjava dr Kruger.
Kako dokazati rezultate terapije?
“Zlatni standard” u medicinskim studijama zahtijeva kontrolnu grupu koja ne podliježe terapiji kako bi bila referentna za onu koja koristi lijekove.
Međutim, studije na pedofilima etički ne mogu imati takvu kontrolnu grupu zbog brige o bezbjednosti.
Umjesto toga, istraživači porede sudbinu cimera od kojih neki slučajno kasnije dobiju terapiju.
Tako, prema jednoj studiji iz 2004. koja je obuhvatila 109 osuđenih seksualnih prestupnika koji su završili terapiju i 37 koji su je izbjegavali, pokazala je da oni koji nisu prošli liječenje imali šest puta veću šansu da počine još jedan nasilan zločin.
Međutim, istraživanje koje je objavljeno u Međunarodnom žurnalu terapije osuđenika i komparativne kriminologije zabilježili su da prestupnici koji su završili s terapijom nisu pokazali ništa veći nivo empatije prema svojim prošlim žrtvama.
U kasnim ’80-tim, praćeno je 406 muškaraca osuđenih zbog seksualnih zločina protiv djece u Merilendu (SAD).
Pet godina nakon otpuštanja, 2,9 odsto muškaraca koji su završili s terapijom bilo je uhapšeno zbog novog seksualnog zločina.
Muškarci koji nisu završili terapiju ponovili su zločin u 7,4 odsto slučajeva, a u prosjeku došlo je do 40 odsto smanjenja činjenja novih zločina.
Zločini, doduše, mogu proći nezapaženo, što čini teško dostupnim podatke o efikasnosti terapije pedofila.