Hipoterapija, liječenje pomoću konja, koje postoji gotovo otkada je svijeta i vijeka, u posljednjih nekoliko godina primjenjuje se u regionu, a od iduće godine trebalo bi da bude dostupno i građanima BiH.
Terapija namijenjena djeci sa smetnjama u razvoju biće uvedena u konjičkom klubu "Paddock", smještenom u Barlovcima, nadomak Banjaluke.
Rada Rakočević, diplomirani defektolog i licencirani terapeut za izvođenje terapije i aktivnosti pomoću konja iz Srbije, koja će pomoći da hipoterapija zaživi u gradu na Vrbasu, ističe njene brojne kvalitete.
"Hipoterapija je fizikalna i logopedska strategija lečenja osoba s invaliditetom, u čijoj je osnovi konjski pokret koji simulira ljudski. Trodimenzionalno kretanje konja odlično je sredstvo za lečenje osoba sa funkcionalnim ograničenjima, neuromotornim i senzornim disfunkcijama. Svaka osoba s invaliditetom u životu proba niz terapijskih procedura, ali jedinstveno prirodno okruženje i druženje sa životinjom, gde se kroz igru i rekreaciju postižu rezultati, jeste ono što ovaj vid terapije čini posebnim", navodi ona.
Dodaje da pozitivno utiče na normalizaciju mišićnog tonusa, jačanje snage, povećava obim pokreta, kontroliše držanje tijela, te poboljšava koordinaciju, ravnotežu i simetriju pokreta.
"Pored brojnih pozitivnih efekata na fizičko zdravlje, hipoterapija blagotvono deluje i sa emocionalnog, psihološkog, društvenog i edukativnog aspekta. Ona podiže samopouzdanje, decu uči ljubavi prema životinjama, interakciji, socijalizaciji i razvija prijateljske odnose. Dokazano je da ima pozitvno delovanje i na učenje, motorno planiranje, kao i na poboljšanje koordinacije", navodi Rakočevićeva.
Simulacija kretanja
Kod osoba koje se kreću otežano ili pomoću invalidskih kolica, hipoterapija bi, kaže, predstavljala dobar terapijski izbor kao dopuna standardnim terapijama.
"Kretanje je kod zdrave osobe automatska radnja o kojoj se ne razmišlja, ali kada postoji nemogućnost, jahanje konja to najuspešnije simulira i dobija se najbolji odgovor organizma. Naime, pokreti koji se prenose sa leđa konja na jahača, šalju 'dobre' impulse ljudskom telu, organizam ih prepoznaje, na njih reaguje, zbog čega je i efikasnost ove terapije toliko izuzetna", tvrdi defektolog.
Prema njenim riječima, sa svakim djetetom se radi individualni program u zavisnosti od hendikepa i onda se kreće sa vježbama.
"To znači da dete na konju samostalno sedi, dok kada ga spustimo sa konja, to ne može. Taj trodimenzionalni korak je najbliži koraku osobe s invaliditetom. Prosto rečeno, konj detetu u tom trenutku 'posuđuje' svoje noge", objašnjava Rakočevićeva.
Ističe da konji moraju da budu dobro obučeni, te da ove terapije pozitivno djeluju na djecu sa Daunovim sindromom, autizmom, lakšom mentalnom retardacijom, hiperaktivnošću...
Katarina Jovanović, predsjednik KK "Paddock" i licencirani trener konjičkog sporta, u saradnji s Rakočevićevom, preduzela je prve korake na promociji terapije i aktivnosti uz pomoć konja.
"Prije uvođenja hipoterapije mora se odraditi dobra edukacija terapeuta i konja, a za to je potrebno dosta sredstava. Nadamo se da će nam predstavnici vlasti izaći u susret i pomoći", ističe Jovanovićeva.
Beogradski "Hipodrom" jedno je od rijetkih mjesta u regionu gdje se sprovodi hipoterapija.
Individualni plan rada
Marina Vidojević, logoped i terapeut, kaže da se u Beogradu terapija životinjama primjenjuje od 2009. godine.
Prema njenim riječima, na "Hipodromu", gdje u saradnji sa Konjičkim klubom "Singidunum" radi stručan tim Centra za hiporehabilitaciju, terapiju konjima trenutno koristi desetak mališana i osoba koji imaju teškoće u intelektualnom razvoju, ali i tjelesni invaliditet.
"Izvođenje terapije traje jedan sat uz dva defektologa i vodiča za konja, a sve se sprovodi po planu stručnog tima. Za svaku osobu s invaliditetom pravi se individualni plan rada, a potreban je i period adaptacije, gde se obično prevazilazi strah od životinje i nepoznatog", navodi Vidojevićeva, koja je prošla posebnu obuku za hipoterapiju i dobila licencu koja je odobrena od strane Republičkog zavoda za socijalnu zaštitu.
Dodaje da sve osobe s invaliditetom ili njihovi roditelji koji su zainteresovani za ovaj vid terapije, mogu da ih posjete i upoznaju se s načinom rada.
"Naš stručni tim obavlja dijagnostičke preglede na osnovu kojih stručnjaci preporučuju adaptaciju i program terapije", govori ona i dodaje da je Društvo za pomoć osobama s autizmom Beograda predalo projekat Sekreterijatu dječje zaštite za finansiranje hipoterapije mališana s ovim razvojnim poremećajem.
Udruženje "Krila" iz Hrvatske djeluje od 2007. godine i koristi terapijsko jahanje za korisnike sa težim oblikom invaliditeta pružajući program terapijskog jahanja za djecu i odrasle pod stručnim vođstvom, prilagođen individualnim potrebama.
Maženje ljubimaca
Najnovija istraživanja potvrdila su da maženje pasa i mačaka pomaže njihovim vlasnicima u smanjivanju bola. Pacijenti koji su imali bolne operacije pili su upola manje tableta za ublažavanje bola, jer su koristili "terapiju maženja ljubimaca".
Tako su stručnjaci potvrdili tezu koja pokazuje da terapija u kojoj životinje imaju glavnu ulogu ima pozitivan efekat na emocionalno i fizičko stanje. Upravo zato je Džulija Havejs, sa čikaškog univerziteta "Loyola", preporučila svima da nabave ljubimce i na taj način pomognu sebi. Istraživanja su potvrdila i napredak i bolju pokretljivost ljudi u staračkim domovima u kojima postoje ljubimci, kao i blagotvornost druženja s morskim životinjama, naročito kod djece sa psihičkim problemima.
Razvoj prije 1900.
- 460 - 377. godine p.n.e. - Hipokrat i drevni Grci napisali poglavlje u "Natural Exercise", gdje se pominju vježbe jahanjem.
- 1569. godine Markurialis of Italy opisao u djelu "The Art of Gymnastics" konje i jahanje.
- 1780. godine Tisatot iz Francuske u svojoj knjizi "Medical and Surgical Gymnastics" smatra kretanje najkorisnijim.
Poslije 1900. godine
- 1952. na Olimpijadi u Helsinkiju Liz Hartel osvojio srebrnu medalju u jahačkom sportu i poručio svijetu kako mu je jahanje pomoglo da se oporavi od dječje paralize.
- 1960. terapeuti jahanja razvili centre širom Evrope, Kanade i Amerike.
- 1960. konja počinju posmatrati kao podršku psihičkoj terapiji u Njemačkoj, Švajcarskoj i Austriji. To nastojanje je nazvano hipoterapija.
- 1969. u Sjevernoj Americi pokrenuta Asocijacija hendikepiranih NARHA.
- 1970. psihoterapeuti u Sjevernoj Americi počinju da razvijaju tretmane koristeći konjski pokret.
- 1987. grupa od 18 američkih i kanadskih terapeuta odlazi u Njemačku na edukaciju hipoterapije i počinje razvoj standardizovanog nastavnog plana i programa hipoterapije.
- 1988 - 1892. nastavlja se dalji razvoj standardizacije nastavnog plana i programa hipoterapije.
- 1999. osniva se Američki Hipoterapijski sertifikacijski odbor, što je rezultiralo pojavom prvih kliničkih specijalista.