Hiperaktivna djeca su nevjerovatno kreativna, a često i natprosječno inteligentna, a smatra se kako gotovo tri do 10 posto školske djece ima simptome ADHD-a.
Normalno je da djeca katkad zaborave napisati domaću zadaću, da maštaju tokom nastave ili se vrpolje, no ako se to često događa, moguće je kako dijete nije “vražićak”, nego možda ima ADD ili ADHD. Poremećaj nedostatka pažnje ili hiperaktivnog poremećaja može se prepoznati u vrlo ranom djetinjstvu. Tri su oblika ADHD-a: predominantno nepažljivi tip, predominantno hiperaktivno-impulsivni tip i kombinovani tip (nepažnja, hiperaktivnost i impulsivnost).
Poremećaj se obično javlja prije djetetove sedme godine, no teško se dijagnosticira jer su simptomi slični ponašanju koje je uobičajeno za tu dob. Zato imajte na umu, ako ste primijetili određene znakove, ali se pojavljuju samo povremeno i u određenim situacijama, to vjerojatno nije poremećaj pažnje.
Samo to što je dijete katkad nepažljivo, impulsivno ili hiperaktivno, ne znači kako sigurno boluje od tog sindroma jer na to mogu uticati i drugi faktori. Možda ima teškoća u učenju ili problema s pisanjem i čitanjem ili motorikom. Takve probleme mogu prouzrokovati i neke veće traume ili promjene u djetetovu životu (rastava roditelja ili smrt drage osobe), možda postoje medicinske indikacije (problemi sa štitnjačom, neurološki problemi, epilepsija, poremećaj spavanja...).
Međutim ako ste kod djeteta uočili više simptoma poremećaja pažnje i hiperaktivnog poremećaja koji se ponavljaju često i kod kuće i u školi, bilo bi dobro da testirate dijete. Kako bi se utvrdila dijagnoza ADD/ADHD-a, simptomi se moraju ponavljati najmanje šest mjeseci, a najčešće se otkriva oko pete godine. To je doba kad se dijete suočava s predškolom i prvi se put mora kretati u strukturiranom okruženju. Drugi je stub osnovna škola. Vrlo je važno što prije zatražiti ljekarsku pomoć jer ta djeca često prolaze tešku borbu s ostalom djecom i nastavnicima u školi, često ih etiketiraju kao problematične i teško se sprijateljuju. Zbog toga mogu biti frustrirani, što dovodi do niskog samopoštovanja i stresa za cijelu porodicu.
Tretman bolesti uključuje bihevioralnu terapiju, kojom će se dijete naučiti upravljati ponašanjem. Morate prilagoditi svoje ponašanje jer takvo dijete treba jasne ciljeve te nagrade i kaznu za svoje ponašanje.
Simptomi koji upućuju na kombinovani ADD / ADHD:
Pokušavaju obaviti nekoliko stvari odjedanput.
Prebacuju se s aktivnosti na aktivnost.
Čak i kad moraju sjediti, što im je vrlo teško, tresu nogom ili bubnjaju prstima.
Često napuštaju sjedalicu kad se očekuje da sjede mirno.
Stalno su u pokretu ili se penju kamo ne bi smjeli.
Pretjerano su razgovorljivi.
Imaju teškoća kad tražite da se igraju u tišini (primjerice da mirno crtaju) ili kad bi se trebali opuštati.
Stalno jure kao da su na motorni pogon.
Brzo “eksplodiraju”.
Imaju problema sa spavanjem (ne događa se svoj djeci, no neka su istraživanja pokazala kako gotovo polovina roditelja djece s tim poremećajem kaže da njihovo dijete slabo spava, ima noćne more ili apneje i ujutro se budi umorno).
Znakovi koji upućuju na impulsivni ADHD
Imaju problema sa samokontrolom i autocenzurom.
Prekidaju tuđi razgovor.
Ulaze u tuđi prostor.
U razredu dižu ruku i odgovaraju prije nego što čuju pitanje.
Postavljaju besmislena pitanja.
Netaktični su u zapažanjima, skloni postavljati osobna pitanja.
Ne prihvaćaju kad kažete “strpi se” ili “pričekaj malo”.
Reagiraju pretjerano emocionalno i ćudljivo.
Kažu pogrešnu stvar u pogrešno vrijeme.
Ne mogu dočekati da dođe red na njih u društvenim igrama.
Nasumce pogađaju odgovore, ne trude se rješavati zadatak.
Simptomi koji upućuju na poremećaj pažnje
Ne obraćaju pažnju na detalje.
Neoprezni su, pa često griješe.
Lako ih je omesti.
Često vas ne slušaju.
Imaju teškoća kad se moraju prisjetiti nečega ili slijediti upute.
Imaju teškoća u organizovanju, planiranju ili doradi projekata i planova.
Zadatak im dosadi prije nego što ga završe.
Često zametnu knjige i sveske, zaboravljaju zadaću, lako izgube igračke i druge predmete.
Živahni, ali i talentovani
Nedostatak pažnje i hiperaktivni poremećaj pogađa između tri i deset posto djece školske dobi, a procjenjuje se kako će 60 posto njih imati simptome poremećaja koji će uticati na njihovo funkcionisanje i u odrasloj dobi.
Udio odraslih s tim poremećajem kreće se oko 4-5 posto. Češće su pogođeni dječaci, a čini se da je ista slika i u odrasloj dobi. Vaspitanje hiperaktivne djece pred roditelje postavlja vrlo ozbiljne zahtjeve: takva djeca trebaju dosljednost, jasnu komunikaciju, kao i jasne nagrade i kazne. Trebaju puno ljubavi, podrške i ohrabrenja kako ograničenja koja im morate nametnuti ne bi ubila njihovu prirodnu energiju, razigranost i osjećaj divljenja. Hiperaktivna djeca imaju jako puno dobrih osobina. To je, prije svega, kreativnost. Izrazito su kreativna i maštovita, mogu sanjariti i imati deset različitih misli odjednom.
Mogu postati odlična u rješavanju problema, biti vrlo inventivna i nadarena. Koliko god se teško fokusirali, često mogu uočiti ono što drugi ne vide. Vrlo rano postaju fleksibilni jer rano počnu uzimati u obzir više različitih mogućnosti i otvoreni su za ideje. Vrlo su živi i zabavni (kada nisu razdražljivi). Često reaguju spontano, pa je s njima rijetko dosadno. Među vrlo pozitivne osobine može se ubrojati i to što su vrlo uporni da uspiju u onome za što su motivisani. Štaviše, često ih je teško odvratiti od cilja koji ih zanima, posebno ako je riječ o interaktivnom zadatku tokom kojega su im zaposlene ruke.
Neki znakovi već u predškolskoj dobi
Neki znakovi poremećaja mogu se uočiti vrlo rano u životu - moguće je, primjerice, da sporije hodaju ili da im oči bježe svako na svoju stranu. Mogu brzo postati ljutiti bez razloga i udariti vršnjake, braću ili sestre. Kad ste u trgovini, ako ih stavite da sjede u kolicima, moguće je da će uzimati stvari s police i imati izljeve bijesa ako im ne kupite ono što žele.
Tek u školi problem postaje očit
ADHD, posebno hiperaktivno-impulsivni obrazac, najčešće se uoči upravo u učionici. Djeca postaju destruktivna, brbljaju... Nešto je teže uočiti nepažnju kod koje nema takvih simptoma - djeca dobar dio dana sanjare, zaboravljaju što su učila čim završi škola, ne znaju što je za zadaću...
Visoka inteligencija maskira problem
Adolescencija može postati problem posebno za djecu s poremećajem pažnje koja nisu hiperaktivna i često su nadprosječno inteligentna. Roditelji vjerovatno neće ranije posumnjati na problem i on se otkriva tek u srednjoj školi, kad se propušteno teško može nadoknaditi. Inteligentno dijete može se provlačiti s ocjenama, pa ni u školi neće lako uočiti problem. Takođe, u vrijeme adolescencije ADD/ADHD može biti povezan i s niskim samopoštovanjem, depresijom, pa i poremećajima prehrane.
Sva djeca s poremećajem pažnje su hiperaktivna
Nisu. Djeca s poremećajem pozornosti mogu biti hiperaktivna, ali mnoga nisu, nego su samo nekoncentrisna, nepažljiva, udaljena, kao da su u svome svijetu. Mogu biti relativno mirna, nezainteresirana i nemotivirana. Kako često nikoga ne ometaju, problemi se mogu previdjeti.
Ne mogu se usredotočiti ni na ša
Istina je da se djeca s tim poremećajem često mogu usredotočiti na aktivnosti, posebno one koje inače vole ili su im zanimljive. No koliko god se trudila, nemoguće im je održati pažnju kad je riječ o zadacima koji su im dosadni ili rutinski. Često odustaju ili preskaču dosadne faze.
Kad bi se samo malo potrudio...
Djeca s poremećajem pažnju mogu se neizmjerno truditi, no jednostavno ne mogu sjediti mirno, ćutati ili obratiti pažnju na ono što im se pokušava nametnuti. Donekle, mališani od tri ili četiri godine možda i mogu naučiti obratiti pažnju na druge ili sjediti mirno, no u školskoj dobi mogu vas iznenaditi uvredama koje će im izletjeti i ponašanjem.
Vrijeme čini svoje
Ne tješite se previše, ADHD se može nastaviti i u odrasloj dobi i nikako nije dobro da samo čekate da preraste problem. Uključite dijete u liječenje jer jedino tako možete pomoći da dijete nauči upravljati pozornošću i smanjiti simptome.
Lijekovi će sve dovesti u red
Lijekovi nisu prvi i sigurno nisu najbolji izbor. Odgovarajući obrazovni program, terapija ponašanja te podrška kod kuće i u školi vrlo su učinkoviti. Tome treba dodati i vježbe te pravilnu prehranu. Takva djeca trebaju mirno i tiho okruženje.
Kuća slavnih ADHD-ovaca
Pretpostavlja se kako više od 10 miliona odraslih u svijetu boluje od nedostatka pažnje ili hiperaktivnog poremećaja, a među njima su i neki najcjenjeniji sportaši, glumci te muzičari. Jedan je od njih Michael Phelps, plivač s nizom olimpijskih medalja.
Nakon što su se njegovi učitelji žalili da ne može mirno sjediti, u petom razredu i službeno mu je dijagnostifikovan poremećaj. Dvije se godine svaki dan morao javljati školskoj bolničarki, kod koje je pio lijekove, pa se počeo osjećati stigmatizovanim i tražio je da ga skinu s lijekova. Jedan od ljekara koji ga je pratio, usmjeravao ga je u plivanje jer je primijetio kako mu pomaže da se usredotoči, a on tvrdi da se u bazenu osjećao “kao kod kuće”.