KANARI, ANTIGVA - Ana Žigić uspjela je nešto što se teško može opisati riječima - preveslala je Atlatnik.
Samo ovaj podatak je dovoljan da se opiše podvig za koji bi se danas rijetko ko usudio, a prva Srpkinja kojoj je ovo pošlo za rukom za "Nezavisne novine" je ispričala sa čime su se ona, Viki, Ebi i Eli susretale na ovom izvanrednom putovanju i na jednoj od najtežih trka ovog tipa na svijetu.
Trideset devet dana, 12 sati i 25 minuta bilo je potrebno ovom četvercu da pređe put od kanarskog ostrva La Gomera, gdje je bio početak trke, do karipskog ostrva Antigva, u dužini od 3.000 milja (4.800 kilometara).
Na tom putu samo su imale jedna drugu i čamac od 9,6 metara, koji je bio njihova kuća. Ana kaže kako su im na putovanju nerijetko društvo pravili delfini, kitovi, talasi od čak 12 metara, ali nažalost i bolesti.
Sve to bilo je dodatan vjetar u leđa za ispunjenje jednog od najvećih testova izdržljivosti za čovjeka, a za koji se, navodi Ana, nije dvoumila nijednog trenutka.
"Većina mojih prijatelja su veslači, tako da odavno poznajem ljude koji su preveslali Atlantik i više godina pratim trku i razmišljam o njoj. Nisam oklevala kad sam videla oglas vođe našeg tima Viki i odmah sam se prijavila", ističe Ana.
Nakon što su ona i ostale djevojke prihvatile poziv, morala je, kaže, da prođe rigorozne kontrole i testove da bi uopšte mogla da krene na jedno ovakvo putovanje.
"Morale smo da dokažemo da smo sposobne za to. Pripreme su trajale dugo, kako u čamcu, tako i u teretani, radilo se o stotinama sati treninga. Morale smo da prođemo testove prve pomoći, preživljavanja na moru, okeanske navigacije i upotrebe kratkotalasnog radija, ali i navikavanja na hranu koju ćemo jesti tokom putovanja. Provele smo i stotine sati prikupljajući novac kako za sam poduhvat (čamac, trener, navigator), tako i u dobrotvorne svrhe", pojašnjava Ana, dodajući da je jedna od priprema bila i razgovor sa sportskim psihologom.
A pravi testovi počeli su kad je trka krenula. Priča da su joj najteža bila prva tri dana.
"Najgori su bili mučnina i povraćanje prva tri dana, i trovanje negde na pola putovanja", navodi Ana.
Veslalo se, nastavlja, u smjenama, kada bi iskoristile priliku da jedu i spavaju. I hrana je, ističe, bila posebna priča.
"Nosile smo keks, grisine, kikiriki. Ali takođe, morale smo da desalinizujemo morsku vodu i da jedemo astronautsku hranu, jer u čamcu nije bilo mjesta za skladištenje hrane. Astronautska hrana je tragična, ali aparat za desalinzaciju nas je verno služio, što nije uvek slučaj", priča ova nevjerovatna djevojka.
Što se tiče samog putovanja, poručuje da je bilo mnogo više lijepih momenata, ali i onih izuzetno opasnih.
"Najlepša je bila fauna u vidu delfina, kitova, ptica, pa čak i sabljarki, mada smo se njih i pribojavali. Mada, nismo uživali u letećim ribama koje najviše vole noću da preleću čamac i povremeno 'šamaraju'. Imale smo i talase do 12 metara koji deluju zastrašujuće i mogu da nas prevrnu ako udare u stranu. Ali, oni u stvari i pomažu. Mnogo teže su nam padali mirno more i vetar u suprotnom pravcu", kaže Ana.
Koliko su djevojke bile fokusirane i požrtvovane, govori i nevjerovatan podatak da su kroz cilj prošle kao drugoplasirane, odmah iza čamca koji je imao pet članova posade. Još vrednije pomena je i to da trka još uvijek nije gotova, a njena specifičnost je u tome što u trci učestvuju i čamci sa samo jednim članom posade.
"Ukupno je 13 čamaca imalo posadu u kojoj su bile samo žene, a imali smo i jedan mešoviti dvojac, odnosno bračni par. Za trku se prijavilo 38 čamaca. Trka još traje, ni pola čamaca nije prošlo kroz cilj", pojašnjava Ana, čija izvanredna priča ima i svoju pozadinu.
Naime, Ana boluje od endometrioze, koja ju je jedno vrijeme čak i odvojila od čamca.
"Prekidala sam veslanje više puta, jer su lekari mislili da je sportska povreda, imala sam bol u kuku. Prvi put sam se operisala 2017. godine i vratila sam se veslanju posle mesec dana", priča Ana, koja je ovu trku iskoristila i da prikuplja novac za dobrotvorno društvo "Endometriosis".
"Mi smo veslale i da bismo promovisale bavljenje sportom među devojčicama. Previše devojčica odustaje od sporta jer nemaju adekvatnu podršku okoline, koja je i te kako potrebna", dodala je Ana.
Ono što nas je još zanimalo jeste i otkud baš veslanje u njenom životu i kako to da se odlučila baš za ovaj sport.
"Veslanje je izabralo mene. U školi smo imali izbor veslanje ili netball. Pošto sam volela košarku, netball mi se nije dopadao, a veslanje je sport koji se istovremeno voli i mrzi. Kod mene je ljubav prevladala", odgovara Ana.
Njena poruka za kraj je da ništa nije nemoguće ukoliko postoje volja, želja, ali i podrška ljudi oko nas.
Da joj je sport u genima, govori i podatak da je Anin djed Boris Čukvaš, legenda srpskog vaterpola, a i muž joj sportista, takođe veslač.
Ana inače živi u Londonu od svoje treće godine, ali je svake godine u Srbiji. Na Kopaoniku je naučila da skija, veslala je na Adi. Završila je pravo i magistrirala sportski menadžment jer je sport uvijek bio njena najveća ljubav, a trenutno radi u sportskom marketingu.