Osamnaestogodišnji Banjalučanin Đorđe Rađen, član Planinarskog kluba "Samit", koji se početkom mjeseca popeo na alpski masiv Monblan, visok 4.810 metara, najbolji je primjer da se upornošću i trudom sve može postići.
Iako je ekspedicija na jedan od najviših vrhova svijeta vrlo zahtjevna i rizična, hrabri mladić nije mnogo oklijevao kada je na Internetu vidio obavještenje o toj avanturi, u organizaciji Planinskog društva "Javorina" iz Pala.
Znajući da je odgovoran i da će na svom prvom velikom izazovu pružiti maksimum, roditelji su ga podržali u ideji da osvoji bijelu planinu i nisu se pokajali.
Na početku svog dugog i zahtjevnog puta Rađen je, zajedno sa još pet starijih i iskusnijih članova ekspedicije, najprije odsjeo u gradiću Šamoni, u srcu francuskih Alpa. Tu su u šatorima prespavali dvije noći i obavili posljednje pripreme pred pohod na Monblan.
"U šest časova ujutro gondolom smo se popeli na visinu od 1.800 metara, na početak uspona. Hvala bogu, vrijeme je tokom svih dana bilo lijepo i nije nam otežavalo penjanje, tako da smo svi uživali", priča Rađen.
Prvu noć su prespavali na visini od 2.700 metara, a ujutro u pet krenuli su dalje na uspon.
"To je bilo moje prvo iskustvo na velikim visinama, ali se nisam plašio niti sam želio da se opterećujem crnim mislima. Bio sam srećan što sam dio jedne takve ekspedicije i uživao sam gledajući nevjerovatne pejzaže. Ko nije probao ne može opisati doživljaj", navodi mladi planinar, student prve godine Ekonomskog fakulteta u Banjaluci.
Taj drugi dan njihovog penjanja prema vrhu bio je i najteži i najrizičniji. Rađen priznaje da je pomalo strepio od famoznog "kuloara smrti", dijela puta na kojem su česti odroni i kamene lavine.
"Znao sam da je na tom dijelu puta veliki procenat smrtnosti i da je rizičan i za starije i iskusnije planinare, ali nisam želio da paničim. Krenuli smo rano ujutro, dok je još bilo jako hladno i poleđeno i kretali smo se jako sporo. U jednom trenutku kamen je počeo da se osipa i vidio sam kako pada pored ljudi ispod nas. Bilo je jezivo, ali na sreću niko nije povrijeđen. Ostatak putovanja prema vrhu protekao je bez problema", kaže Rađen.
Iako se prije polaska ozbiljno fizički pripremao, mnogo pješačio i penjao se po bh. vrhovima, kaže da je na tako velikim planinama važnija psihička nego fizička snaga.
"Naravno da je neophodno biti fizički spreman, ali u tih uslovima, na hladnoći, pod velikim teretom opreme i neizvjesnošću, treba zadržati optimizam. Ljudi s kojima sam išao pravi su profesionalci i atmosfera je stalno bila pozitivna, pomagali smo jedni drugima i zezali se, pa je vrijeme brzo prolazilo", priča planinar, koji je nakon tri dana penjanja s vrha bijele planine ugledao svijet.
Cio taj doživljaj jednočasovnog boravka na vrhu opisuje kao nevjerovatan i neponovljiv.
"Bilo je ekstra. Uživao sam. Sat vremena smo bili na vrhu, zezali se, fotografisali. Lijepo je biti iznad oblaka", kaže Rađen.
Ugođaj mu nije pokvarila ni velika visinska razlika, zbog koje je imao glavobolje i mučnine. Tih dana na planini bio je sasvim zadovoljan i ispunjen.
Malo ga je na početku mučilo to što mu se mobilni telefon ispraznio prvog dana putovanja, zbog čega se nije mogao javiti roditeljima.
Ni povratak u civilizaciju nije bio lak i trajao je jedan dan. Pod ruksacima punim opreme, teškim više od 20 kilograma, svi su se živi i zdravi spustili u podnožje planine.
Ipak, adrenalin zbog uspješno realizovanog plana nadmašio je umor i iscrpljenost, pa su se svi brzo vratili u normalu.
Ekspedicija se tada premjestila u Italiju, u planinsko mjestašce Červinjaj ispod Materhorna, najtežeg i najizazovnijeg, ali ne i najvišeg vrha Alpa.
Rađen priča da je po povratku u Banjaluku naišao na čestitke i oduševljenje prijatelja i članova porodice. Zahvalan je kolegama iz kluba koji su mu obezbijedili dio opreme za put i planinaru Bori Kneževiću, koji mu je dao mnoge korisne savjete.
Dodaje da mu je ovaj uspjeh veliki podsticaj da nastavi da se bavi planinarenjem, kako bi u skorijoj budućnosti srpsku zastavu podigao i na drugim planinskim vrhovima svijeta.
Đorđe Rađen
Datum rođenja: 7. decembar 1992. godine
Obrazovanje: student prve godine Ekonomskog fakulteta
Visina: 182 centimetra
Težina: 78 kilograma
Hobi: vožnja bicikla
Čaroban zalazak Sunca
Mladi planinar Đorđe Rađen od svega što je vidio tokom putovanja do vrha Monblana posebno izdvaja jedan zalazak Sunca, koji mu je, kaže, još pred očima.
"Bilo je savršeno. Ne može se riječima opisati. Gledao sam kako Sunce nestaje iza oblaka, a sve oko njega bilo je narandžasto-crveno, nevjerovatno. Na toj visini sam ga posmatrao preko oblaka i takvo iskustvo ću cijeli život pamtiti", priča Rađen.
Pohodio bh. vrhove
Đorđe Rađen se prije odlaska na Monblan penjao na mnoge bh. planinske vrhove.
"Bio sam na Prenju u Hercegovini, na Magliću, Osječnici, Čemernici, u regionu još ne, ali nadam se da ću imati priliku. Planinarenje je ozbiljan i pomalo opasan sport, koji zahtijeva odgovornost i oprez. Kao i sve ostalo, treba mu se maksimalno posvetiti i mnogo učiti od starijih kolega. Ja sam tek na Monblanu shvatio koliko ne znam", priča Rađen.
Bijela planina
Monblan (francuski Mont Blanc - bijela planina) najviši vrh je Alpa i najviši vrh zapadne Evrope. Iako je službena informacija da je visok 4.810 metara, prava visina je oko 4.807 metara, ali ona varira u zavisnosti od visine snježnog pokrivača. Monblan se nalazi na granici Francuske i Italije. Njegova okolina je poznato i popularno mjesto za planinarenje i skijanje. Na vrh Monblana 8. avgusta 1786. godine prvi su se popeli Francuzi Žak Balma i Mišel Pakar.