Život

Brane Vučetić u zarobljeništvo sa devet godina

Srna, Miro Pejić

BRATUNAC - Brane Vučetić (27) iz bratunačkog sela Bjelovac, kao devetogodišnji dječak, bio je jedna od žrtava napada muslimanskih snaga iz Srebrenice na ovo podrinjsko selo 14. decembra 1992. godine, kada je masakrirano srpsko stanovništvo.

Tog kobnog dana brojne muslimanske jedinice upale su u njegovo selo i počinile masakr, a on je doživio nesreću pretešku i za odraslog čovjeka. Tada je ranjen i zarobljen i ostao bez oca i brata.

"Iz sna nas je probudila žestoka pucnjava, detonacije, urlici i jauci. Otac mi je rekao da idem kod komšinice Mire Filipović i da se tamo sakrijem dok prođe napad. Sakrili smo se u ostavu u potkrovlju kuće. Bio sam sa Mirom, njenom svekrvom Dostanom i djecom, dvoipogodišnjom Oliverom i osmomjesečnim Nemanjom, ali je nakon nekoliko minuta u tu prostoriju ubačena bomba koja nas je izranjavala", prisjeća se Brane i ističe da o tome ne voli pričati, jer ga ta sjećanja potresaju i deprimiraju.

U kuću su upali naoružani vojnici i, tukući ih, izveli napolje. Pucnjava nije jenjavala, a njih su poveli prema šumi.

"Vidio sam brata Milenka da stoji uz ogradu. Čudilo me što tako stoji i ne obraća pažnju na mene. Tek nakon razmjene saznao sam da je već bio ubijen i prislonjen uz ogradu. Vodili su nas kroz neku šumu do Srebrenice, gdje sam bio u nekim podrumima i tu su me tukli, maltretirali, zlostavljali i mučili glađu 56 dana - dok nije organizovana razmjena", priča ovaj mladić.

Ističe da je prilikom odvođenja iz sela vidio mnoge ljude koji su iznosili imovinu iz srpskih kuća, odvodili stoku i na zapregama i konjima nosili stvari iz Bjelovca.

Prije ove nesreće Brane je ostao bez majke Radojke, koju su muslimanski diverzanti ubili sa grupom Srba 16. septembra te godine iz zasjede na putu Bratunac - Bjelovac.

"Kada sam razmijenjen, očekivao sam da će me dočekati otac Radovan i brat Milenko i bio sam zbunjen kada sam vidio da njih nema i da me čekaju ujak Dušan i tetka Dostana. Tek drugi dan su mi rekli da su mi ubijeni otac i brat", sa tugom se prisjeća Brane, pokazujući ožiljke od ranjavanja i na licu od batina koje je redovno dobijao u srebreničkom logoru za srpsku djecu.

Sjeća se da je po izlasku iz logora danima osjećao glad i stalno tražio da jede.

"Sa devet godina nisam mogao da prihvatim bolnu istinu da sam ostao sam bez mojih najmilijih, bez toplog doma i svega što sam imao, jer su naša kuća i imovina - kao i sve ostale u selu - bile opljačkane i zapaljene. Pitao sam se kako ću sam, gdje ću i od čega živjeti iako su me ujak i tetka stalno tješili i brinuli o meni" - kaže Brane.

U rodni Bjelovac Brano ne ide, jer ga - kaže - tamo sve podsjeća na nesreću i izaziva bol i patnju u njemu.

"Još ne mogu da prihvatim surovu stvarnost da nemam nikog svog živog. Muka mi je kada o svemu ovome govorim. Parališe me pomisao da vrata doma u kojem sada živim nikada neće otvoriti moj brat Milenko, majka Radojka i otac Radovan, a posebno kada pomislim da za zločine nad mojim najmilijim - kao i za sve ostale, počinjene nad srpskim narodom u Bjelovcu i srednjem Podrinju - niko nije odgovarao" - priča on.

Po izlasku iz logora brigu o nejakom i izmučenom dječaku preuzeli su ujak i tetka, sa kojima je živio.

Kada je završio srednju Mašinsku školu u Bratuncu - kaže - shvatio je da mora sam da počne brinuti o sebi, pa je počeo raditi kao konobar, a kasnije u trgovinskom centru u ovom mjestu, gdje je i sada zaposlen.

"Želio sam nastaviti školovanje, ali plata ne može da pokrije te troškove. Od te namjere nisam odustao i nadam da da će se stvoriti uslovi i da će mi neko u tome pomoći", kaže Brane koji još u tijelu i glavi nosi gelere od ranjavanja.

Uprkos tragediji, patnji i bolovima, te traumama koje nosi - Brane je ipak imao sreće i među rijetkima je koji je preživio torture srebreničkih kazamata.

Preživio je samo mali broj Srba od nekoliko stotina, koliko ih je palo u muslimansko zarobljeništvo u Srebrenici.

Muslimanske snage su još od aprila 1992. godine počele praviti diverzije i zasjede na putevima i bezobzirno ubijati srpske civile u bratunačkoj i srebreničkoj opštini. Već u maju te godine pripadnici muslimanskih jedinica počeli su upadati u srpska sela i do 16. januara 1993. godine opljačkali su i popalili više od 100 srpskih sela i zaselaka na području ove dvije opštine.

U tim upadima ubijali su sve što je nosilo srpsko ime, ne štedeći djecu, žene, stare i nemoćne. Zarobljavali su ih i odvodili u logore, gdje su se nad njima iživljavali i mučili ih sve dok Srbi nisu umrli. To su činili i sa ranjenima. Mali je broj Srba dočekao da budu razmijenjeni, a i danas njih stotinjak iz ove dvije opštine vode se kao nestali.

Samo tri srpska sela uz Drinu u srebreničkoj opštini nisu uništena, jer muslimanske snage do njih nisu stigle doći, a uništene su i sve crkve i oskrnavljena srpska groblja.

Iz srebreničke muslimanske enklave stalno su vršeni napadi, provokacije i diverzije i ubijeno je oko 2 000 Srba, velikim dijelom civila, u susjednim opštinama, a masovne zločine muslimanske jedinice počinile su u srebreničkim selima Ratkovići, Brežani, Kušići, Krnjići, Podravanje, Viogor, Zalazje, Skelani, te u selima Magašići, Zagoni, Biljača, Fakovići, Bjelovac, Sikirić, Loznička Rijeka i Kravica u bratunačkoj opštini, u kojima je samo u jednom danu ubijano po više desetina Srba.

Za sve te zločine, pa ni za ubistvo Vučetića - Braninih roditelja i brata, za njegovo mučenje i mučenje i ubistvo ostale srpske djece u srebreničkim logorima - niko nije do sada odgovarao.

Najčitanije