Samo sa sjekirom za led u rukama i kramponima na nogama neustrašivi švajcarski planinar Ueli Stek postigao je nevjerovatan rezultat u penjanju iako se svakim svojim potezom suočavao sa sigurnom smrću.
Stek se uspio popeti uz strmi vrh visok 1.200 metara za samo dva sata i 21 minut, a da pri tom uopšte nije koristio užad koja bi spriječila njegov eventualni pad.
Tridesetpetogodišnji Stek iz grada Ringenberga srušio je rekord popevši se u rekordnom vremenu na liticu Veliki Jorases, koja je dio najveće evropske planine Monblan.
Spektakularne slike tog ekstremnog planinara je zabilježio fotograf u helikopteru koji se kretao na visini od 4.000 metara.
Stek bi sigurno poginuo da je ijednog trenutka izgubio koncentraciju. Bez obzira na to, uspio je preći stijenu djelimično prekrivenu ledom za manje od tri sata.
"Obožavam ljepotu koju pruža ovakav način penjanja i kontrolu koju dobijate kada ne koristite konopce. Zato sam odabrao ovakav način penjanja. Nema sumnje da bi pad sa ove visine rezultirao sigurnom smrću. Ali za mene nema straha - previše sam obuzet ciljem da se popnem na vrh", objasnio je hrabri planinar.
Tehnika koju Stek koristi naziva se slobodno solo penjanje i rezervisano je za samo nekolicinu elitnih alpinista koji imaju sposobnosti i čelične nerve da se suoče sa ovakvim rizikom.
Da je riječ o nimalo bezazlenoj tehnici, govori i podatak da je poznati američki penjač Džon Bečar 2009. godine nastradao praktikujući tu tehniku na pohodu u kalifornijskim stijenama. Bečar je bio poznat po svom slobodnom penjanju u američkom nacionalnom parku Josemit.
Jedan od razloga zašto se penjači odlučuju na to je jednostavnost i brzina penjanja.
Tako je na primjer alpinista Aleks Honold uspio preći rutu Nos El Kapetana u Kaliforniji za pet sati i 49 minuta, koja se inače prelazi za dva do četiri dana.
Takođe, prilikom takvog penjanja koristi se izuzetna koncentracija i doživljavaju se pravi naleti adrenalina. Ta tehnika se inače praktikuje na stijenama koje penjač dobro poznaje mada uvijek postoji rizik od labavljenja kamenja i iznenadne promjene vremena.
Penjač Derek Hersi, koji se smatrao majstorom solo penjanja, nastradao je 1993. godine na stijeni Sentinel, kada je počela kiša na toj 1.000 metara visokoj stijeni.
Bez obzira na sve, za mnoge penjače ta tehnika je izuzetno privlačna. To je i slučaj sa Stekom, koji se u početku bavio hokejom.
"Zavolio sam planinarenje zbog njegove jednostavnosti. Ili se popneš ili se ne popneš na vrh. Nema možda, nema sumnji", kaže Stek.
Ovaj pohod je bio važan dio njegove karijere i sada će moći da preduzme još veće poduhvate.
"Ono čemu težim je da razmišljam o novim poduhvatima, a ne da se prisjećam onoga šta sam već postigao", kaže Stek.
Ovih dana on je fokusiran na visoke vrhove Himalaja. Godine 2009. dosegao je samit dva njegova vrha visoka 8.000 metara.
Ti poduhvati su bili samo zagrijevanje za njegov veći san - da tehnikom slobodnog solo penjanja osvoji najveću planinu na svijetu.
"Da bi se to postiglo, potrebno je strpljenje. Da bi se osvojilo nešto toliko komplikovano, potrebno je biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Takođe se treba podsjećati da je planina uvijek jača od vas", objašnjava veseli Švajcarac.
Fotografije njegovog zadnjeg poduhvata je snimio britanski ekstremni fotograf Džonatan Grifit, koji je viseći iz helikoptera zabilježio Stekovo umijeće.
"Morate biti sposoban penjač da biste istovremeno mogli savladati litice i praviti fotografije. Ipak, uvijek se dobro osjećate kada vidite Steka kako se penje na vrh planine. On je postavio zaista visoke standarde da ga može pratiti samo nekoliko alpinista na svijetu", istakao je Grifit.