Bio je ponedjeljak 8. jula 1935. kada su braća Volt i Roj Dizni, prije tačno 80 godina, krenula u pohod po knjižarama u Minhenu i počela masovno da kupuju slikovnice i dječje knjige.
Samo u Hugendubelu, koji je i danas jedan od dva najveća distributera knjiga u Njemačkoj, te u Christian Kaiser Verlagu u minhenskoj vijećnici, pokupovali su najmanje 149 svezaka, a prema svjedočenjima iz tog vremena, ukupan broj knjiga na koje su tog dana potrošili brdo novca bio je i bitno veći.
Iako je Volt Dizni sedam godina nakon rođenja Mikija Mausa bez većeg problema mogao priuštiti takve izdatke, ovaj trošak imao je tačno određenu svrhu.
Bila je riječ o terenskom istraživanju za njegov dugometražni crtani film "Snjeguljica i sedam patuljaka", koji će kino dvorane početi da puni dvije godine poslije. Otd tada sve do danas za epohalni crtani film zna praktično svako živ u zapadnom svijetu
Skupljanje ideja
Manje je poznato, međutim, da su braća Dizni na veliku turneju po Evropi otišli prvenstveno kako bi prikupili ideje za "Snjeguljicu", te da je na njeno vizuelno oblikovanje presudni uticaj odigralo Diznijevo upoznavanje s tradicijom njemačkih priča i bajki te susret s najvišim dužnosnicima kulturnih tijela Hitlerove nacističke Njemačke.
Firer je, uostalom, bio jedan od najvećih Diznijevih obožavalaca, tako da neki poznavaoci lika i djela njih dvojice otvoreno spekuliraju s tim da su se oni tih dana u tajnosti i sreli. Njemačka šira javnost je posljednjih sedmica otkrila najnoviju knjigu Diznijevog istoričara Didijea Geca "Diznijeva velika turneja: Voltov i rojev evropski odmor, ljeto 1935".
U njoj je gec nakon 23-godišnjeg istraživanja detaljno opisao putovanje Diznijevih sa suprugama po Evropi. Iz Njujorka su najvišom klasom luksuznog kruzera "Normandija" doplovili do Engleske i Škotske, gdje su se zabavljali 12 dana.
Deset dana su proveli u Francuskoj gdje je Volt Dizni za svog Mikija Mausa primio najviše francusko odlikovanje, orden legije časti. Šest dana po Njemačkoj i Švajcarskoj, deset u Italiji, da bi se potom vratili kući.
Roj i Volt Dizni suprugama putovanje nisu baš prikazali kao ono što je u osnovi bilo; rad na projektu koji ih je trebao iščupati iz finansijskih problema u koje su upali. Prvi razlog, što se gospođa Dizni tiče, bio je to što je Volt bio pred svojim drugim po redu slomom živaca usljed stresa, pa mu je trebao odmor.
Drugi je, međutim, bio to što su im putovanje predstavili kao poklon za godišnjice brakova. Ipak, čim su došli u Njemačku, Diznijevi su imali primanje u Filmskoj komori Rajha, a u Bavarskom filmskom društvu pogledali su i svečanu projekciju zbirke crtanih filmova o Mikiju Mausu sinhronizovanu na njemački.
Bilo je to vrijeme vrlo intenzivnih priprema za "Snjeguljicu" i ono što je iz Diznijeva studija izišlo 1937. suštinski je bio njemački cjelovečernji crtić, koji je istog trenutka postao najdraži film Adolfa Hitlera.
Čovjek koji je odvukao cijeli svijet u rat, predvodio Holokaust i pobio milione, "Snjeguljicu" je u svojoj rezidenciji Berhof na jugu Bavarske odgledao nebrojeno puta. Hitler je i inače opsesivno gledao razne filmove, ponekad i sedam dnevno.
"Nibelunge" Frica Langa pogledao je, naprimjer, 20-ak puta, a Hitlerov glavni arhitekta Albert Šper u svojim "Sjećanjima" je otkrio da je najviše volio ljubavne filmove i drame, nakon kojih je o njima obavezno morao s nekim prodiskutovati.
"Snjeguljica i sedam patuljaka" su, međutim, bili na pijedestalu Hitlerovog obožavanja. Njegov ministar propagande Jozef Gebels zapisao je u svoj dnevnik 22. decembra 1937. sljedeće: "Fireru sam za Božić poklonio 12 filmova o Mikiju Mausu! Jako se tome razveselio. Bio je zaista vrlo srećan."
Konačna potvrda oduševljenosti nacističkog vođe svijetom crtanih junaka Volta Diznija bilo je otkriće Vilijema Hakvaga, direktora Ratnog muzeja Lofoten u Norveškoj, iz 2008.
Obostrana ljubav
Hakvag je sasvim slučajno na nekakvoj aukciji za 200 evra izlicitirao neku ne posebno bitnu sliku potpisanu s "A. Hitler". Međutim, kada se vratio u Norvešku i izvadio sliku iz okvira, iz nje su ispala tri skrivena crteža patuljaka iz Diznijevog crtića iz 1937, kao i crtež Pinokija iz crtanog filma iz 1940, koje je lično potpisao Hitler.
Naravno da se odmah našao nemali broj onih koji su ga optužili da je podlegao nečijim falsifikatima, ali je njegov argument bio da niko ne bi išao da falsifikuje takvo što samo zato da bi to poslije skrivao.
To je svakako izrazito uvjerljiv argument jer je Hitler, koliko god bio nemaštovit da smisli neki originalan motiv, bio dosta vješt s priborom za slikanje. U Beču se, naprimjer, od 1908. do 1913. spasavao da ne umre od gladi slikajući razglednice.
A da je Diznija obožavao, to je nepobitno. Svijet ni do danas nije zaboravio da je njihova ljubav bila obostrana.
Meril Strip je u januaru prošle godine na gala večeri u Nacionalnom odboru za recenziju filmova Diznija opisala kao zadrtog seksistu, rasistu i antisemitu, koji je podržavao iste takve lobističke grupe industrijalaca.
I praktično joj niko nije protivrječio zbog niza istorijskih činjenica. Diznijev biograf Mark Eliot opisao je u knjizi "Holivudski princ tame" da je legendarni tvorac animiranog filma svoje crtače, nakon što su dovršili posao na "Snjeguljici", isplatio minimalcem iako je odmah bilo jasno da je riječ o megauspješnom remek-djelu.
A kako su ovi bili organizovani u sindikat, odmah su stupili u štrajk. Volt Dizni je na to poludio i optužio ih da su "simpatizeri Jevreja".
Eliot je napisao i da je u izvornoj verziji "Tri praščića" iz 1933. Volt Dizni velikog zlog vuka nacrtao u odjeći stereotipnog jevrejskog trgovca. Naravno da je to morao izmijeniti puno prije premijere.
Svjedočio je, takođe, da je Dizni bio jedan od onih koji je u Holivudu kao agent Odbora za antiameričke aktivnosti prokazivao "komunističke špijune" među glumcima.
Njegovi desničarski stavovi su išli dotle da je nakon ubistva predsjednika Džona Kenedija odbio da spusti zastavu na pola koplja u Diznilendu.
Gec je, međutim, u svojoj knjizi, za koju je istraživao čak 23 godine, napisao da su se Diznijevi tokom posjete Italiji na turneji po Evropi sreli prvo s ministrom spoljnih poslova fašističke Italije Đanom Galeacom Ćanom, a potom i s Benitom Musolinijem.
Zbog svega toga je američki dramaturg Džon Pauers 2008. bez kompleksa izveo predstavu "Dizni & Deutschland" u kojoj je složio priču po kojoj su se Hitler i Dizni zaista sreli u Minhenu 1935. i u kojoj je između njih dvojice pronašao identičnu fascinaciju i svijetom fantazija i fašizmom.
Inspiracija iz Njemačke
Još jedan biograf, Majkl Barije, svojevremeno je tvrdio da su ilustracije iz knjiga koje je Volt Dizni donio iz Evrope, a on ih je pobrojao čak i nekoliko stotina, na Diznijevu filmsku produkciju uticale do kraja njegovog života.
Trnoružičin dvorac iz crtića iz 1959. apsolutno je identičan stvarnom bavarskom dvorcu Neuschweinstein.
Đepetovo mjesto u kojem živi iz filma iz 1940. vjerna je reprodukcija bavarskog očuvanog srednjevjekovnog gradića Rothenburg ob der Tauber, a ogromni demon koji divlja u jednom od segmenata Diznijeve "Fantazije" iz 1940. identičan je đavolu iz nijemog filma "Faust" iz 1926. Fridriha Vilhelma Murnaua.
U takvim okolnostima bilo je jasno da su njemačke filmske kompanije požurile da "Snjeguljicu" što prije sinhronizuju. Jedini razlog zašto gledaoci u Trećem Rajhu nisu među prvima izvan SAD-a imali priliku gledati je u kinima bilo je to što su se dvije filmske kompanije, Bavaria i UFA, pograbile oko prava na prihod od distribucije.
Izgubili su nešto dragocjenog vremena, a onda je došao oktobar 1938. i progon Jevreja tokom Kristalne noći, zbog čega je Holivud jako zahladio odnose s Berlinom.
"Snjeguljica" na njemačkom ostala je privilegija samo Gebelsovog ministarstva i Hitlera. Ironijom sudbine Kurt Geron, koji je u Amsterdamu u Diznijevoj filijali predvodio grupu prevodilaca, 1944. je ubijen zbog svog jevrejskog porijekla u Aušvicu.
To što im je Diznijeva produkcija zbog politike ostala nedostižna, nacističko vođstvo je ponukalo da pokušaju stvoriti njemačku produkciju animiranog filma koja bi bila u najmanju ruku ravna Diznijevoj.
Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, Gebelsovo ministarstvo je ogromne novce uložilo u firmu "Deutschen Zeichenfilm GmbH". Njemački crtači su morali da uče analizirajući "Snjeguljicu" sliku po sliku, što je jako potrajalo.
Tek 1944. godine u kino dvorane je došao 17-minutni crtić u boji "Armer Hansi" o avanturama kanarinca koji je pobjegao iz kaveza, da bi se vratio shvativši koliko je spoljni svijet opasan. Na djelu je radio Manfred Šmit, kojega danas znamo kao tvorca popularnog animiranog lika "Nika Praskatona".
U Drugom svjetskom ratu i za Diznija su se okolnosti mnogo promijenile. Godine 1943. je morao napraviti propagandni film "Donald Duck in Nutzi Land" o noćnoj mori svog slavnog patka u kojoj je ovaj sanjao da je na prisilnom radu u tvornici oružja u logoru.
Volt Dizni je nastavio da povremeno radi filmove u skladu s političkim zahtjevima vremena, no konačni pečat ironiji bio je kad je 1955. izbacio propagandne filmove o letovima u svemir, kako bi se ideja popularisala kod poreskih obveznika.
Bila je riječ o filmovima "Čovjek u svemiru" i "Čovjek na Mjesecu" u kojima je jedan od naratora bio Verner fon Braun, briljantni aeronautički naučnik i tvorac programa svemirskih letova u SAD-u, koji je u vrijeme Trećeg Rajha razvijao vojni raketni program, pa tako i projektile V-2.
(NN/express.hr)