Pojavili su se novi detalji o slučaju jedne od najmisterioznijih pogibija u 20. vijeku... Deset planinara stradalo pod nerazjašnjenim okolnostima 1959. godine... Tijela su bila izmasakrirana i narandžaste boje... Istražioci nisu otkrili ništa...
MOSKVA - Nakon 67 godina spekulacija, pojavili su se novi pomaci u istrazi jedne od najmisterioznijih pogibija u modernoj eri, poznate kao "Djatlovljev slučaj".
Godine 1959. grupa ruskih turista stradala je pod nerazjašnjenim okolnostima na planini Otorten, koja na jeziku lokalnih domorodaca /`masni` jezik/ znači doslovno "Planina mrtvaca".
Njihova tijela, pronađena u snijegu, bila su unakažena na razne načine. Istražioci Sovjetskog saveza, i pored višedecenijskog rada, nisu uspjeli da nađu objašnjenje zašto su neka tijela bila - naga.
Nije jasno ni zašto su turisti napustili svoje šatore usred ledene zime niti šta ih je toliko preplašilo.
U nedostatku bilo kakvog racionalnog objašnjenja napravljeni su mitovi i legende o toj pogibiji u koju su bili upleteni i "Snježni čovjek", popularni "Jeti", i NLO.
Posljednje teorije govorile su o zvucima vjetra na tom području, koji su, navodno, mogli psihički da utiču da Djatlovljevu grupu.

Međutim, rukovodilac Fonda "Sjećanje na Djatlovljevu grupu" Jurij Kuncevič tvrdi da su se prema najnovijim saznanjima, dobijenim nedavno, u grupi nalazila dvojica saradnika KGB-a.
Vrlo je moguće da je njihov zadatak bio da isprate neki "tehnogeni eksperiment". Oni su sa sobom nosili veliki teret u vidu fotografske opreme, što apsolutno nije u skladu sa ovakvim pohodima u kojima prtljag treba svesti na minimum, navodi Kuncevič.
Prema njegovim riječima, turistička grupa imala je zadatak da se na planini Otorten nađe u određeno vrijeme i zato su se u pohod uputili poslije ručka.
Najvjerovatnije su došli do odredišta i čekali da snime to što je trebalo snimiti. Međutim, nije se sve odvijalo po planu, već se dogodilo nešto vanredno, što je i bilo uzrok pogibije.
"Oni su se hrabro držali do posljednjeg, nisu se razbježali i nisu paničili", navodi istraživač, ali bez navođenja pojedinosti ekperimenta o kome je moglo biti riječi.
U prilog ovoj verziji ide činjenica da su od deset filmova sa svih foto-aparata turista ostala samo četiri i da se ne zna šta je bilo s ostalima.
Na jednom od filmova primjetan je trag "tehnogene pojave" u vidu "svjetleće kugle".
Osim toga, svaki član Djatlovljeve grupe vodio je dnevnik od kojih su sačuvana tri-četiri. Sve to potvrđuje vezu sa KGB-om i tezu da oni nisu bili obični turisti, već su poslati na službeni put. To potvrđuje i putni nalog vođe grupe.
Novi podaci biće objavljeni u almanahu koji Kuncevič zajedno s kolegama planira da objavi krajem avgusta. On vjeruje da će to označiti kraj nepotrebnih i fantastičnih verzija, poput one o napadu "Snježnog čovjeka".
Fond će se ponovo obratiti istražnim organima radi obnovljanja istrage o stradanju grupe, kao i arhivima FSB-a /sadašnja Federalna služba bezbjednosti/kako bi došao do podataka koji nedostaju, a koji bi mogli potvrditi verziju o tehnološkoj katastrofi.
Istražioci su 1959. godine zatekli stravičan prozor. Najprije su pronašli petoro turista. Jurij Dorošenko i Jurij Krivoniščenko su, samo u donjem vešu, ležali pored kedrovog drveta na padini ispod napuštenog šatora, od koga su bili udaljeni pola kilometra.
Igor Djatlov, vođa grupe turista, bio je obučen, ali bez obuće i u rasparenim čarapama - sa vunenom čarapom na desnoj i pamučnom na lijevoj nozi. Ležao je 300 metara od kedra, uzbrdo na putu prema šatoru, sa licem u snijegu, prigrlivši brezu. Glavom je bio okrenut u pravcu šatora.
Još 300 metara dalje na uzbrdici ležala je Zina Kolmogorova. I ona je bila bez obuće, a glava joj je bila okrenuta prema šatoru. Dalje na uzbrdici, 180 metara od Zine, ležao je Rustem Slobodin, kome je bila probijena lobanja.
Na desnoj nozi nosio je valjenku /zimska obuća/ sa četiri čarape, a lijeva noga bila mu je - bosa.
Ostali su pronađeni znatno kasnije, krajem proljeća, odnosno kroz dva mjeseca. LJudmila Dubinjina je bila pored izvora, na koljenima, licem okrenuta prema izvoru, a pored nje su ležali zagrljeni Semjon Zolotarjov i Aleksandar Kolevatov, dok je Nikolaj Tibo-Brinjol ležao u vodi.
Zolotarjov je bio bez očiju, a Dubinjina bez očiju i jezika. Govorilo se o čudnoj boji kože poginulih: crvenkastoj ili narandžastoj.

U Sovjetskom Savezu 1959. godine novine nisu pisale o takvim stvarima. Na sahrani učesnika pohoda okupio se cijeli Sverdlovsk /tako se tada zvao Jekaterinburg/.
Ono što je svima moralo pasti u oči jeste da su okolnosti njihove smrti bile pretjerano čudne. Iz izvještaja istražnih organa - koji su kasnije postali dostupni - bilo je jasno da nije bilo nikakvih jasnih tragova stranih lica ili životinja.
Mnogo pitanja je ostalo bez odgovora. Zašto bi mladi, zdravi ljudi koji su znali gdje je šator i sve što im treba da prežive ostali polugoli u snijegu do smrzavanja?
U izvještajima je pisalo da su imali velika unutrašnja krvarenja koja su im, možda, onemogućila kretanje. Neki su imali i slomljena rebra.
Jedan od članova grupe imao je smrskane kosti lobanje bez ikakvih spoljnih povreda. Zašto su istrčali polugoli iz šatora u surovu sjevernouralsku zimsku noć?
U izvještajima je pisalo i da je na njihovim licima, okrenutim ka šatoru, ostao izraz neopisivog straha.
Takođe, oni nisu prosto istrčali iz šatora, kroz vrata. Oni su prorezali otvor na njegovom krilu i kroz njega istrčali napolje.
Pojavila se i verzija izvještaja po kojima su njihova tijela i odjeća bili radioaktivni. Neki su imali i velike opekotine.
I na kraju, do danas nije jasno - šta se desilo sa njihovim očima i jezicima?
Priče o stravičnoj smrti turista kolale su decenijama, prije nego što su se se pojavili prvi forumi na ruskom internetu.
Sudbina Djatlovljeve grupe za generacije turista predstavljala je mit o kome je bilo zanimljivo raspravljati noću pored logorske vatre za vrijeme predaha.
Prevoj na čijoj su padini stradali turisti dobio je ime po Igoru Djatlovu. Sada tamo stoji spomen-obilježje. Postavili su ga neki entuzijasti.