Odrastanje u nepredvidivom i emocionalno nestabilnom porodičnom okruženju može ostaviti trag i dugo nakon djetinjstva, a neki obrasci ponašanja mogu se zadržati i u odrasloj dobi.
Djeca se prilagođavaju sredini u kojoj odrastaju i razvijaju načine da se nose s nesigurnošću, nedostatkom strukture ili emocionalno nedostupnim roditeljima. Ono što im je u djetinjstvu pomagalo da se osjećaju sigurnije, kasnije im ponekad može otežavati odnose, postavljanje granica ili suočavanje s vlastitim emocijama.
Index navodi devet navika koje se mogu pojaviti kod ljudi koji su odrastali u takvom okruženju, prenosi Index.
Zašto imaju potrebu da sve drže pod kontrolom?
Odrastanje u nepredvidivom okruženju kod neke djece može stvoriti snažnu potrebu za kontrolom. U odrasloj dobi to se ponekad manifestuje kroz izrazitu samostalnost i teškoću da se oslone na druge.
Posebno je to moguće kod djece koja su prerano morala da preuzmu odgovornosti odraslih – da vode računa o domaćinstvu, braći i sestrama ili čak o roditeljima.
Takva iskustva mogu podstaći samostalnost i otpornost, ali istovremeno mogu stvoriti osjećaj da će stvari biti bezbjedne samo ako ih osoba sama kontroliše.
Zašto se mogu stidjeti svog doma?
Djeca koja odrastaju u neurednom ili haotičnom domu ponekad razvijaju osjećaj srama zbog prostora u kojem žive.
Mogu izbjegavati da dovode prijatelje kući ili pokušavati da što manje vremena provode u svom domu jer strahuju od tuđih reakcija.
Taj osjećaj može se zadržati i kasnije, čak i kada osoba više ne živi u istom okruženju i ima potpunu kontrolu nad sopstvenim životnim prostorom.
Zašto stalno moraju biti zauzeti?
Ako dom nije mjesto u kojem se dijete osjeća sigurno i opušteno, aktivnosti izvan kuće mogu postati način bijega.
Taj obrazac kod nekih ljudi ostaje i u odraslom dobu. Stalno ispunjavaju vrijeme poslom, obavezama ili drugim aktivnostima i teško podnose trenutke u kojima nemaju šta da rade.
Tišina i samoća mogu biti neprijatne jer tada ostaju sami sa mislima i emocijama koje su godinama pokušavali da potisnu ili izbjegnu.
Zašto uvijek očekuju najgori scenario?
Dijete koje nikada ne zna da li će roditelj ispuniti obećanje, pojaviti se kada treba ili burno reagovati na neku sitnicu može naučiti da stalno bude na oprezu.
Kasnije se to može pokazati kroz pretjerano razmišljanje o tome šta bi moglo poći po zlu ili kroz potrebu da unaprijed kontroliše svaki detalj.
Takve osobe često imaju osjećaj da sve moraju riješiti same jer su upravo to naučile tokom odrastanja.
Zašto potiskuju sopstvene emocije?
Ako su potrebe i raspoloženja roditelja uvijek bila važnija, dijete može naučiti da sopstvena osjećanja stavlja u drugi plan.
Umjesto da pokaže ljutnju, tugu ili strah, pokušava da ih sakrije kako ne bi izazvalo dodatni problem.
Takav obrazac može ostati i kasnije, pa nekim ljudima postaje teško da prepoznaju šta osjećaju, a još teže da to pokažu drugima.
Zašto zanemaruju sopstvene potrebe?
Ako dijete često dobija poruku da su njegove potrebe pretjerane, nevažne ili problematične, može početi da ih ignoriše.
U odraslim odnosima to se ponekad vidi kroz stalno prilagođavanje drugima.
Takve osobe mogu teško postavljati granice, govoriti "ne" ili tražiti ono što im je potrebno jer su navikle da potrebe drugih imaju prednost.
Zašto toliko brinu šta drugi misle?
Život u okruženju u kojem dijete ne zna kakvu će reakciju izazvati njegovo ponašanje može dovesti do stalnog posmatranja drugih.
Ton glasa, izraz lica ili promjena raspoloženja postaju signali koje dijete pažljivo prati.
Kasnije takva osjetljivost može prerasti u pretjeranu brigu o tome šta drugi misle, strah od autoriteta ili potrebu da se izbjegne svako ponašanje koje bi moglo izazvati negativnu reakciju.
Zašto izbjegavaju sukobe i teške razgovore?
Ako su svađe u porodici bile burne ili nepredvidive, sukob može postati nešto što treba izbjeći po svaku cijenu.
Zbog toga neke osobe i kao odrasle pokušavaju da sačuvaju mir čak i kada time idu protiv sopstvenih interesa.
Umjesto da otvoreno kažu šta im smeta, mogu ćutati, povlačiti se ili popuštati samo da ne bi došlo do konflikta.
Zašto toliko prate raspoloženje drugih?
Djeca koja odrastaju uz nepredvidive reakcije roditelja često vrlo rano nauče da procjenjuju atmosferu u prostoriji.
Prije nego što razmisle o sopstvenom raspoloženju, pokušavaju da utvrde kako se osjećaju ljudi oko njih i da li prijeti svađa ili neka druga neprijatna situacija.
Ono što je nekada služilo kao način zaštite može ostati navika i u odrasloj dobi. Takve osobe mogu veoma brzo primijetiti promjene u tuđem raspoloženju i osjećati odgovornost da ih poprave, čak i kada za njih nisu odgovorne.
Važno je naglasiti da nijedna od ovih navika sama po sebi ne znači da je neko odrastao u haotičnoj porodici niti predstavlja dijagnozu. Na ponašanje i emocionalne obrasce utiču brojni faktori, a slične navike mogu se razviti iz različitih razloga.