Megan Rafuse, licencirana socijalna radnica i osnivačica organizacije Shift Collab, nije ni pomislila da će joj priča o Pinokiju postati jedan od najkorisnijih roditeljskih alata. Sve je počelo kada je priču čitala svom četvorogodišnjem sinu prije spavanja. Već sljedećeg dana, dječak je usred rečenice počeo dirati nos.
Rafuse je nakon nekoliko sekundi shvatila da on zaista vjeruje kako će mu nos narasti ako slaže. Od tada, svaki put kad bi izgovorio neku sitnu laž, rekla bi mu: "Vidi, nos ti raste". On bi u panici opipao lice i tako se odao. Gotovo dvije godine kasnije, Rafuse je uvjerena da to i dalje provjerava, piše Today's Parent.
"Mala djeca zaista žive na granici mašte i stvarnosti, pa priča poput Pinokija u toj dobi ima snažan efekat", objašnjava Rafuse. Zbog toga je roditeljima korisno naučiti kako reagovati na laži u ranoj fazi, kako bi bili spremni za period kada djeca prestanu vjerovati u bajke, prenosi Index.hr.
Ako se nađete pred djetetom koje vam je upravo slagalo i ne znate šta reći, niste sami. Naučnici objašnjavaju šta u takvim situacijama zaista pomaže.
Zašto djeca lažu
Djeca lažu iz predvidljivih razloga: da zaštite nečija osjećanja, izbjegnu kaznu, dobiju šta žele ili nekoga zadive. Rafuse ističe da iza toga ne stoji loša namjera. To je normalan dio odrastanja koji može početi već s dvije ili tri godine, kada ono što liči na laž zapravo predstavlja samo želje - dijete naglas govori ono što bi htjelo da je istina.
Istraživač Kang Lee sa Univerziteta u Torontu otkrio je da do četvrte godine laže više od 90% djece. On to ne smatra zabrinjavajućim, već znakom razvijenih kognitivnih vještina, samokontrole i socijalne svijesti. Rafuse dodaje da se ne treba usredsrediti na sam čin laganja. Važnije je pratiti postaje li to uobičajen način komunikacije i pojavljuju li se uz laganje druge promjene u ponašanju ili raspoloženju.
Šta reći kada uhvatite dijete u laži
Kada uhvatite dijete u laži, nemojte odmah pokušavati dokazati da laže. Umjesto toga, stvorite okruženje u kojem se osjeća sigurno reći istinu. Izbjegavajte pitanja na koja već znate odgovor. Na primjer, ako vidite crtež na zidu i dijete koje drži bojicu, nemojte pitati: "Jesi li ti šarao po zidu?". Takva pitanja podstiču na laž.
Radije recite: "Vidim da je zid pošaran. Možeš li mi objasniti šta se dogodilo?". Time djetetu otvarate prostor da kaže istinu. Kod starije djece, radoznalost je efikasnija od strogog tona. Rafuse predlaže rečenice poput: "Nisam ljuta, i dobra djeca ponekad donesu loše odluke. Objasni mi šta se dogodilo" ili "Čini mi se da u tvom objašnjenju nešto nedostaje. Želiš li mi ispričati ponovo?".
Ključno je držati se činjenica, ostati smiren i pružiti podršku kako bi situacija bila razgovor, a ne ispitivanje.
Autorka članka dodaje i lično iskustvo. Svoju je mlađu kćer znala pitati: "Je li to stvarna priča ili je priču smislila tvoja mašta? Znam da imaš bujnu maštu i ponekad je teško znati je li se nešto stvarno dogodilo". Djevojčica bi obično samouvjereno odgovorila: "O mama, to je samo moja mašta". To je objema olakšavalo situaciju i smanjivalo pritisak.
Kako poučavati iskrenosti bez srama
Ako dijete prekrši kućno pravilo, a zatim vam o tome kaže istinu, snosi posljedicu za prekršaj, ali ne dobija dodatnu kaznu za laž. Kazna za laganje ukida se u trenutku priznanja. Rafuse to naziva "popustom na istinu" i smatra ga jednim od najjednostavnijih alata.
Victoria Talwar, istraživačica sa Univerziteta McGill, testirala je ovaj pristup na stotinama djece. Otkrila je da ohrabrivanje iskrenosti i pozitivne reakcije daju bolje rezultate od prijetnji. Njen je tim zaključio da bi roditelji trebalo da nagrađuju govorenje istine i ublaže kazne za laganje ako žele postići dugoročnu iskrenost.
Pomaže i ako dijete ne nazivate "lažljivcem". Ta etiketa pretvara njihov postupak u dio njihovog identiteta. Podsjetite ih da je laž bila izbor u tom trenutku, a ne ono što oni jesu, te da uvijek imaju priliku to ispraviti. Popravljanje štete je jednostavno. Zatražite da vam kažu šta se stvarno dogodilo i da isprave šta mogu.
To može biti vraćanje nečega, ponovno pisanje zadaće, objašnjenje osobi koju su obmanuli ili obično izvinjenje. Kazna uči dijete kako sljedeći put izbjeći da ga uhvate. Popravljanje štete uči ga kako ispraviti grešku, a to je vještina za cijeli život.
Šta najviše pomaže, zavisno od uzrasta
Ako se vaše malo dijete kune da je opralo zube, a četkica je suva, ne znači da odgajate prestupnika. Djeca te dobi još uvijek uče razlikovati maštu od stvarnosti. Ono što se čini kao laž zapravo je izgovaranje onoga što bi htjeli da je istina.
Školarci počinju svjesno testirati granice. To je i period u kojem uče je li sigurno biti iskren s roditeljima. Tu pomažu jasna pravila, predvidljive posljedice i davanje nove prilike nakon priznanja.
Kod predadolescenata i tinejdžera laganje je često povezano s potrebom za privatnošću. Oni pokušavaju odrediti šta roditelji treba da znaju, a šta je samo njihova stvar. U toj je dobi ponovna izgradnja povjerenja nakon laži važnija od kazne.
Kada laganje može ukazivati na veći problem
Ponekad djeca lažu iz tjeskobe. Mogu, na primjer, sakriti lošu ocjenu ili problem s prijateljem jer im je preteško o tome govoriti. Ponekad je laž impulsivna i dijete se jednostavno ne može zaustaviti da nešto ne izgovori. Jedna izmišljotina o tome ko je pojeo posljednji keks ne treba vas zabrinjavati, čak ni ako se ponovi.
Treba obratiti pažnju na obrasce ponašanja, kaže Rafuse. Ako se laganje događa na više mjesta, poput kuće i škole, ili ga prate krađa, agresija ili promjene raspoloženja i samopoštovanja, to je razlog za posjetu pedijatru.
Ljekar može isključiti neke uzroke i pomoći vam u odluci o daljim koracima. Ako se problemi uglavnom događaju u školi, dobar izbor je školski psiholog ili pedagog. Kada laganje narušava povjerenje kod kuće ili jednostavno trebate pomoć da shvatite šta se događa, korisno je uključiti porodičnog terapeuta.
"Ne morate čekati kriznu situaciju da biste potražili pomoć", kaže Rafuse. "Pomoć možete tražiti i zato što želite podršku, nove vještine ili sigurno mjesto gdje ćete otvoreno reći koliko roditeljstvo zna biti teško".
Šta kažu roditelji - šta je upalilo?
Jedna majka s kojom je autorka razgovarala ima pravilo koje često ponavlja: "Neću se ljutiti ako pogriješiš, ali hoću ako o tome slažeš". Djecu stalno podsjeća da zbog istine nikada neće imati problema. Istovremeno, kaže, podsjeća i sebe da se mora držati riječi kako ne bi izgubila njihovo povjerenje.
Druga majka primjenjuje jednako dosljednu poruku. "Stalno smo joj objašnjavali da ćemo joj zbog laganja manje vjerovati i da će posljedice biti manje ako kaže istinu", kaže ona. "Kaznu za laž uvijek provedemo". Za nju je dosljednost ključna, jer djeca brzo nauče je li pravilo stvarno ili samo nešto što roditelji govore, a ne provode.
Svi roditelji s kojima je autorka pričala na svoj su način rekli istu stvar - djeca su iskrenija kada znaju da neće biti strogo kažnjena. Umjesto straha od kazne, važnije je da znaju kako će ih roditelj saslušati i pokušati razumjeti. Na kraju, cilj nije samo spriječiti dječje laži, već izgraditi odnos u kojem dijete zna da se može obratiti roditelju i kada pogriješi.