Život

Djetinjstvo u bunilu (FOTO)

Djetinjstvo u bunilu (FOTO)
Djetinjstvo u bunilu (FOTO)
Dragana Raduški

Sjever Ugande posljednjih mjeseci se suočava sa možda najvećom katastrofom u svojoj novijoj istoriji, jer je nekoliko hiljada djece oboljelo od misteriozne bolesti, kojoj nema lijeka.

Riječ je o tzv. bolesti kljucanja, gdje je smrtni ishod neminovan. Ova bolest je enigma za cijelu medicinsku javnost.

Najviše slučajeva bolesti prijavljeno je u oblasti Kitgum, gdje skoro u svakom domaćinstvu postoji po jedno oboljelo dijete. Najgore je u selu Tumangu, gdje ovu bolest zovu i kuga.

Frensis Anivar sjedi ispred svoje male kolibe u selu Tumangu. Ovaj 15-godišnjak je potpuno nag i djeluje kao da je u nekom drugom svijetu. Već godinu dana nije progovorio nijednu riječ.

Ožiljci na njegovoj glavi potiču od udaraca prilikom napada koje ima i po nekoliko puta dnevno. Prve znakovi bolesti pojavili su se još prije osam godina, s tim da se iz godine u godinu stalno pogoršavaju. Danas, on je u stadijumu vegetiranja.

Svega nekoliko metara dalje od Frensisove kuće nalazi se još jedno domaćinstvo u kojem se nalazi čak dvoje bolesne djece. Njihova majka je na ivici očaja.

"Potpuno sam izgubila nadu. Moja djeca Sara i Mozes su poput biljaka, uopšte ne reaguju. Za njih više nema budućnosti", kaže Beti Olana.

Upravo zbog ovog neurološkog sindroma, njenoj 14-godišnjoj kćerki i 12-godišnjem sinu potrebna je 24-časovna njega i ona nastoji da im to omogući. Ne mogu se sami obući niti oprati.

"Šta da vam kažem, kad odem na njivu, moram ih vezati za drvo kako ne bi odlutali ili kako se ne bi povrijedili", kaže i dodaje da ako djeca odlutaju, ona ne znaju gdje idu, već samo besciljno hodaju i jedva ih nađu.

Medicinsko osoblje koje pomaže seljanima kaže da djeca s ozbiljnim psihozama često sama odlutaju i više se nikada ne vrate. Kako ne osjećaju glad niti strah, često umiru negdje na nekom prašnjavom putu. Već je bilo slučajeva da su psi dovukli tijela mrtve djece nazad u selo.

Uzrok ove bolesti je navodno parazit koji prenose crne muve, a koji, kako je već poznato, izaziva sljepilo. U vrijeme najveće epidemije, od 10 zaražene djece, umiralo je čak devetoro.

Međutim, niko nije siguran da je to baš uzrok bolesti, jer ova bolest dovodi do nevjerovatnih napada i abnormalnih moždanih talasa. Ono što je moguće jeste da je parazit izazvao pretjeranu reakciju imunog sistema, što je dovelo do oštećenja mozga i nervnog sistema. To objašnjenje i nije baš prihvaćeno, jer se ova bolest nije pojavila u oblastima koje su poznate po rojevima crnih muva.

Neke druge teorije su da je uzrok bolesti možda izloženost toksičnim materijalima, zatrovanom mesu, a možda i nedostatak vitamina B. Kako dolazi do napada objašnjava Olana, koja kaže da postoje momenti kada njena djeca djeluju svjesno. Kada im postavi ručak na sto, oni čak odu da operu ruke, ali čim osjete miris hrane, kao da počinju da padaju u trans. Navodno, hrana, toplota i hladnoća su faktori koji izazivaju napade.

Na sjeveru Ugande prijavljeno je više od 3.000 slučajeva i Vlada je čak otvorila centre u kojima se skeniraju mali pacijenti. Međutim, siromašne porodice jednostavno nemaju novca da plate prevoz do ovih centara.

Roditelji, poput Olane, jednostavno su digli ruke od svoje djece.

Slično je i sa roditeljima Ojoka Semjela, koji ima devet godina, ali izgleda kao da ima tri ili četiri godine. Njegov otac kaže da njegove napade izaziva hrana.

"Počeo je da klima glavom u svojoj drugoj godini i to se dešavalo kad god bismo mu dali da jede", kaže dječakov otac Džon Oboda, koji dodaje da porodice s ovakvom djecom prolaze kroz nevjerovatno stresne situacije.

Kako ne mogu da rade, jer se moraju stalno brinuti o njemu, skoro da više nemaju nikakvih izvora prihoda, iako su ranije obrađivali po nekoliko njiva. I njegova starija kćerka Džeklin skoro svakodnevno ima napade, zbog čega je veći dio života u stanju transa.

Niko od ove djece ne ide u školu, ali ono što sve najviše brine jeste da malo koje dijete reaguje na lijekove za kontrolu napada. Iako ih redovno piju, napadi su skoro svakodnevni. Naravno, ova djeca su obilježena u selu i niko ne želi da se druži s njima.

"Komšije ne dozvoljavaju svojoj djeci da priđu Semjuelu i Džeklin. Naša porodica je skoro izolovana. Ova bolest nas je upropastila", kaže Džon.

Štaviše, ni taksi prevoznici ne žele u svoja vozila da prime bolesnu djecu, tako da su roditelji bukvalno prepušteni sami sebi.

Neki od simptoma su slični epilepsiji, pa su zato nedavno počeli da koriste novi lijek sodium valproate, koji se inače koristi kod ove bolesti. I dok je nekoj djeci bilo bolje, i dalje je onih koji ne znaju da li će dočekati sljedeći dan.

Tanzanija i Južni Sudan

Bolest sa sličnim simptomima zabilježena je u Tanzaniji 1960. godine i posljednjih godina u Južnom Sudanu. Ni za tu djecu nije bilo lijeka i ona su jednostavno izgubila borbu sa bolešću.

Najčitanije