Smatra se da je jedna od najstarijih dječjih igračaka krpena lutka. Prema nekim sačuvanim podacima, još su stari Rimljani i drevni Egipćani pravili svojoj djeci lutke od tkanine koju su punili slamom, a zatim ih ukrašavali. Ovakve krpene lutke bile su omiljene među mališanima.
Iako se danas proizvođači takmiče da privole najmlađe korisnike raznim modernim igračkama, iz magičnih ruku jedne mame nastaju unikatne lutke koje su kao stvorene za sve klinceze, ali i velike princeze, bake i deke, bate i seke.
"Siječem, lijepim, šišam, oblikujem. Takođe sam krojač, obućar, šminker, fotograf. Spojila sam sve poslove koje sam nekada radila u jedan, što bi moja kćerka rekla: 'Moja mama je lutkarica'", ispričala je tridesetogodišnja Aleksandra Kos, koja stoji iza brenda "Dunjasdolls".
Unikatne, personalizovane i do svakog detalja fantastične lutkice su ručni rad ove "mame lutkarice", ali se sve zasluge moraju pripisati njenoj kćerki Dunji, koja je bila inspiracija, ali i dalji pokretač u ovom poslu.
"Sve je krenulo tako što sam željela više vremena da provodim sa svojom djecom i dala sam otkaz na svom tadašnjem poslu. Kako sam imala vremena, željela sam ga provoditi što kreativnije. Potom sam odlučila da svojoj kćerki napravim lutku", ispričala je Aleksandra za "Nezavisne".
Iako je diplomirala grafički dizajn, kada je krenula u svoju priču sa lutkicama nije imala čak ni šivaću mašinu, već je sve radila ručno.
"Pravljenje prve lutkice za Dunju je trajalo prilično dugo, ali sve se isplatilo kada sam vidjela njeno oduševljenje. Potom smo pravile još za nju, za njene sestre i drugarice. Odlučila sam da napravim stranicu na kojoj bih predstavljala svoje lutkice i naišla sam na veoma pozitivne reakcije i komentare, a dobijala sam i mnogo poruka podrške kako bi trebalo to da radim i dalje", rekla je Aleksandra.
Kao i svaki početak, i Aleksandrin je bio težak, ali predanost i želja da stvara nešto posebno nisu jenjavali te je, kako ističe, učila o načinima izrade lutkica i pregledala stotine tutorijala na internetu. Potom je kupila mašinu i počela da uči i šivanje kako bi zaokružila cjelokupnu priču i kako bi finalni proizvod bio što bolji.
"Lutke predstavljaju sve ono što sam ja. Svu svoju kreativnost ispoljavam kroz njih. Nekada provedem cijelu noć radeći na njima. Svaki dan se trudim da se usavršavam i naučim nešto novo. Preponosna sam kad vidim koliko sam napredovala za kratko vrijeme", ističe Aleksandra.
Sve lutkice koje izrađuje su personalizovane te sadrže nešto prepoznatljivo baš za osobu kojoj su namijenjene. Međutim, velike oči i osmijeh su nešto što je, kako Aleksandra ističe, samo njeno i po tome su ove lutkice prepoznatljive i još posebnije.
"Moj lični pečat na lutkicama je njihovo lice. Osim na boju očiju, na ostalo ne možete uticati. To je ono što je samo moje. Sve mi je bitno kod izrade jedne lutke. Uvijek od klijenta tražim da mi pošalje kratak opis osobe kojoj je lutka namijenjena. Bitno mi je sve ono što je specifično za tu osobu. Možda njihova profesija, boja kose, njihov ljubimac, možda sviraju neki instrument, vole neku posebnu knjigu... Sve je važno kako bi osoba znala da je baš ta lutka napravljena specijalno za njih", objasnila je Aleksandra.
Sama izrada lutaka iziskuje mnogo vremena, a Aleksandra je željela da njene lutkice po nečemu budu drugačije, te se odlučila da imaju veću glavu u odnosu na tijelo.
"Prvo se šije tijelo, nakon toga se oslikava lice. Potrebno je neko vrijeme da se boja osuši i fiksira. Nakon toga na lutkicu se lijepi kosa koju takođe prethodno moram da pripremim jer kod nas ne može da se kupi kosa za izradu lutkica, a potom krojim i šijem odjeću za nju. Najteže mi je bilo naučiti praviti cipele i trebalo mi je mnogo vremena da to savladam. Međutim, tu priča ne završava: kad je lutka gotova, dolazi fotografisanje i pakovanje. Trudim se da lutkice uvijek imaju lijepo pakovanje, to mi je mnogo važno."
Od samog tekstila od kojeg se prave, preko punjenja, kose, do raznih materijala koji idu uz lutkicu pa sve do pakovanja proces je dugačak, a do materijala je teško doći i naći onaj koji odgovara.
"Veoma teško dolazim do materijala u Bosni i Hercegovini. Vi možete da naručite lutkicu koja će ličiti na neku osobu, a to znači da će imati istu boju kose, boju očiju i odjeću kao što ste vi zamislili. Nekad obiđem sve radnje sa materijalima i ne nađem onaj koji mi treba. Ali ni tada ne odustajem - ako nema, ja ga oslikam. Kada je o kosi riječ, desi se da nemam sve željene nijanse, a naručivanje iz inostranstva je preskupo pa se snalazim na sve moguće načine. Želim da svi sebi mogu priuštiti moju lutku i trudim se da cijena bude u skladu sa našim primanjima, da je pristupačna.
Osim toga što je morala da izuči zanat šnajdera i obućara, Aleksandra takođe ima ulogu i frizera. Kosa na lutkicama je sintetička, ona koja se koristi za izradu perika ili umetaka za kosu. Nakon što sve dođe na svoje mjesto i dobije svoj finalni izgled, mama Aleksandra i Dunja im udahnu dušu.
"Moje lutke nemaju dobnu granicu. Pravila sam ih za bake i deke, ali i kao prvi poklon koji će se, sigurna sam, čuvati godinama. Kada volite posao koji radite, sve je moguće. Samo treba da budete uporni, jer samo uporan i konstantan rad daje rezultate. Vjerujte u sebe i, naravno, budite po nečemu posebni. Uspjeh će biti zagarantovan", iz iskustva je rekla Aleksandra.
A koliko sebe daje u izradu svake od njih govori i činjenica da je, kako kaže, srećna što njene lutke čine druge osobe srećnim u istoj mjeri kao i nju.
"Moja djeca ih obožavaju. Kćerka ih ima mnogo, naravno sve su joj omiljene ako je pitate. Ime su dobile po njoj, po mojoj Dunji, jer me ona inspirisala da počnem da ih radim. Sve koje sam napravila morale su bar na sekundu biti njene - Dunjine lutke", naglasila je Aleksandra.
