Poslije Prvog svjetskog rata i stvaranja Kraljevine SHS počinje moderan razvoj banje Vrućice, koju su od nasljednika Hamdi-bega Ajanovića otkupili 1919. šumarski preduzetnici braća Simo i Arso Krstić, porijeklom iz Rogatice, a koji su imovinu imali u Sarajevu i Vlasenici.
Kao šumarski inženjer, Simo N. Krstić se posvetio prvenstveno razvoju banje Vrućice, dok se brat Arso nastavio baviti veleprodajom drveta u Sarajevu.
Simo Krstić je bio aktivan u Oblasnom odboru Zemljoradničke stranke u Sarajevu. Na listi ove stranke kao inženjer iz Teslića za okrug bihaćki biran je 1920. za poslanika Ustavotvorne skupštine Kraljevine SHS. Bio je stranački drug vođe Zemljoradničke stranke u Bosanskoj Krajini dr Branka Čubrilovića, s kojim se okumio. Ubrzo su se kumovi politički razišli. Izgleda da je Simi Krstiću pripadnost opoziciji predstavljala smetnju u poslovnim aktivnostima te se priklonio režimu. Na izborima za Narodnu skupštinu Kraljevine Jugoslavije na listama Petra Živkovića 1931. i Bogoljuba Jevtića 1935. biran je za narodnog poslanika, a na izbornoj listi Milana Stojadinovića 1938. nije izabran.
Simo Krstić je prije izgradnje i uređenja banje Vrućice organizovao savremena balneološka istraživanja. U banji su u proljeće 1922. boravili balneohemičari iz Visbadena dr R. Fresenijus i njegov asistent dr A. Čapski. Oni su 24. maja 1922. izvršili svestranu analizu i uzeli uzorke iz pet glavnih izvora. Fresenijus je konstatovao da je voda Vrućice po svom sastavu mnogo slična vodi Nauhajma, a možda je i prevazilazi.
Na preporuku dr Fresenijusa i dr Čapskog, Vrućicu je 1925. posjetio balneoinženjer Eugen Maurer iz Baden-Badena. On je u proljeće te godine ispustio postojeći bazen, uzeo uzorke vode s izvora, izvršio savršeno uspjelu kaptažu od pet većih toplih vrela i s tim je kvalitativno i kvantitativno popravio vodu ovih vrela. Maurerov rad na kaptaži bio je od velikog značaja jer poslije njega počinje moderna eksploatacija banje.
U izvještaju navedenih naučnika konstatuje se sljedeće: "Toplota vode u kaptiranom izvoru iznosi 29,60C. Voda izvire jednoliko u količini od dva litra u sekundi, odnosno 172,8 m3 za 24 sata. Mineralna voda banje Vrućice je bistra, prozračna i pjenuši bogatom sadržinom ugljične kiseline. Slobodne (prirodne) ugljične kiseline ima 810 cm3, odnosno 1,73 grama u litru vode. Voda je vrlo ugodnog ukusa, u čaši i u velikoj boci od bijelog stakla voda je bistra, samo se izlučuje poneka pahuljica feri-hidroksida i ubrzo se taloži. Kad se voda trese, oslobađa se ugljična kiselina bez imalo mirisa od sumpor-vodonika. Specifična težina vode pri 40C na toploti od 14,90C iznosi 1.002194". U termalnoj vodi bilo je tragova nitrat-jona, a istovremeno je utvrđena i radioaktivnost vrućičke vode. "Ukupna količina u toj vodi rastvorenih čvrstih (tvrdih) sastojaka iznosi 3,66 grama u 1 kg mineralne vode. Predominiraju joni sulfata, hlora, kalcijuma, natrijuma i magnezijuma". Vrelo banje Vrućice označili su kao muriatičnu - slanu - gorku - radioaktivnu termu, kiselu usljed bogate sadržine slobodne ugljične kiseline.
Inženjer Veksberg iz Zagreba analizirao je u julu 1927. ugljičnu kiselinu (CO2) banje Vrućica, za koju kaže: "Ugljična kiselina se rasipa, takorekuć, u neograničenim količinama iz vode ljekovite banje Vrućice u Bosni i to tako da izvire iz zemlje zajedno s vodom praveći velike mjehuriće. Analiza ove ugljične kiseline, od prije mnogo godina više puta izvršena, uvijek je pokazivala da ona ima čistoću od preko 99%. Ona je potpuno bez mirisa, samo je malo vlažna usljed pasaže kroz vodu... Izvori kaptirani od g. ing. Maurera sami za se daju svakog sata oko 20 kilograma ugljične kiseline".
U laboratoriji Marije Kiri Instituta za radijum u Parizu 29. oktobra 1929. iz banjskog blata izolovan je radijum u obliku radioaktivnog barijuma, a Institut za radiologiju Medicinskog fakulteta u Beogradu 13. decembra 1939. utvrdio je da jedan litar mineralne vode sadrži 1,43 mahovih jedinica.
Ministarstvo narodnog zdravlja Kraljevine SHS je 23. maja 1927. imenovalo stručnu komisiju, koja je odredila zaštitni rejon ljekovitog vrela u selu Vrućica, a Zavod za meteorologiju je 16. juna 1927. ispitao klimatske uslove banje. Vrućica je proglašena 12. januara 1930. za opštekorisnu ljekovitu mineralnu vodu, a 22. decembra 1936. turističkim mjestom banjskog karaktera.
Nakon analiza i uspješno izvršene kaptaže izvora 1925, Simo Krstić je pristupio izgradnji modernog kupatila sa dva bazena obložena bijelim pločicama i šest, a kasnije 14 kada od čistog nikla. U neposrednoj blizini glavnog kupatila izgrađena je mala "seljačka banja", veličine bazena 3x7 metara, sa kabinama za presvlačenje. Osim navedenih termalnih izvora vode, bilo je obzidano tridesetak otvorenih toplih izvora, koji su služili kao jeftino "narodno kupatilo".
Istovremeno s gradnjom banjskog kupatila, pristupio je izgradnji modernog hotela sa salama za ručavanje i razonodu. Hotelsku zgradu projektovao je arhitekta Harke Šercinger iz Baden-Badena. Kupatilo i hotel je izgradilo preduzeće "Til i Šimić" iz Slavonskog Broda. Za izgradnju kupatila i hotela Simo Krstić je podigao kredit kod Hipotekarne banke.
Novoizgrađeni hotel je imao 65 soba i 120 kreveta. Bio je udoban i veoma raskošan, s visokim i prostranim sobama. Na svakom spratu i parteru bile su velike terase s veoma prijatnim pogledom na okolinu. Hotel je, osim restorana s vrlo dobrom kuhinjom, imao i čitaonicu i sale za igranje. Narod je ovo velelepno zdanje prozvao "Zmajevac".
Poslije izgradnje banjskog kupatila, male banje i hotela, Simo Krstić je sagradio i vilu s osam soba za sebe i elitne goste. Među njegovim gostima bili su i predsjednik jugoslovenske vlade general Petar Živković i prvi ban Vrbaske banovine Svetislav - Tisa Milosavljević. U čast generala Živkovića vila je prozvana "Živković".
Na 500 m niže od hotela, u koritu potoka Grabovac, kod izvora ohlađene i vrlo ukusne vode Kiseljak bio je uređen mali restoran s mezelucima za zdrave posjetioce banje. Do Kiseljaka se za vrijeme vrućina selio cijeli poslijepodnevni banjski život, a bio je i omiljeno izletište Teslićana.
Vlasnik banje je uredio i potok Grabovac, koji je bio bujičnog karaktera i između 1925. i 1929. dva puta mijenjao svoj tok.
Simo Krstić je 30. maja 1931. sa Središnjim uredom za osiguranje radnika u Zagrebu zaključio ugovor o zajmu 2.500.000 dinara na deset godina za izgradnju jednog velikog ili više manjih paviljona do 100 kreveta. Paviljon (hotel) s oko 80 soba i 120 kreveta izgrađen je 1933.
Uporedo s izgradnjom banje, Simo Krstić je pristupio zaokruživanju njenog posjeda dokupljivanjem potrebnih parcela, poslije čega je banja imala 50 hektara u kompleksu, sa 10 hektara pod šumom u jednom komadu. Ovim je bio obezbijeđen razvoj banje i banjskog parka po jednom planu.
Početkom tridesetih godina prosječena je šetališna staza do vrha Petrovog brda, kroz šumu koja se danas zove Čubrin gaj, i uređene su parkovske površine oko hotela i kupatila. Posjetiocima je za razonodu služila i šumska željeznica, kojom su se mogli praviti izleti u duboke bosanske šume, u Blatnicu i Crkvenu.
Banja Vrućica je radila tokom čitave godine. Sezona je trajala od 15. maja do 31. oktobra. Godišnje ju je posjećivalo između 700 i 1.000 gostiju i 400 do 1.000 seljaka iz okoline. Prema zvaničnoj statistici, broj posjetilaca i turista u Vrućici od 1932. do 1939. iznosio je 4.196, a noćenja je bilo 53.207. Ogromnu većinu posjetilaca činili su domaći gosti (4.128), pretežno iz Srbije i primorja. Banja je imala najveći broj posjetilaca, turista i noćenja u 1933, kada je broj posjeta iznosio 903, a noćenja 12.665.
Cijena soba, hrane i kupki u banji Vrućici mijenjala se svake godine. Stanovništvu, susjedima banje, nije naplaćivano kupanje. Pristupačne cijene pružale su priliku i najsiromašnijem - seljačkom oboljelom svijetu da u ovoj termalnoj banji nađe lijeka.
Banja je dobijala električnu energiju iz obližnjeg rudnika. Posjedovala je telefon, a u banjskoj sezoni poštanski i telegrafski ured.
Mineralna banjska voda iz Vrućice bila je interesantna i kao sirovina u izradi praška za zube, za oplemenjivanje kudeljinog i lanenog vlakna i eksploataciju ugljen-dioksida za potrebe prehrambene i vojne industrije.
Simo Krstić je u izgradnju modernog turističkog i zdravstvenog banjskog kompleksa sa dva hotela, 150 komfornih soba i 220 postelja uložio cjelokupan svoj imetak i zadužio se kod Hipotekarne banke i Središnjeg ureda za osiguranje radnika u Zagrebu. Vrijednost investicije iznosila je oko 13.000.000 dinara. Sa sezonskim karakterom poslovanja i relativno skromnom posjetom, investicija se sporo vraćala.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata banja Vrućica nije poslovala. Za čuvara je postavljen Mirko Tomljanović, koji je bio njen direktor od 1928. Tokom rata banja je teško razorena. Hotel "Zmajevac" je zapaljen 1943. i nešto kasnije porušen, a ostali objekti - kupatilo, paviljon, vila, restoran kod Kiseljaka i privredne zgrade su demolirani i oštećeni u velikoj mjeri da se nisu mogle koristiti.
Simo Krstić je sa suprugom za vrijeme Drugog svjetskog rata izbjegao u Beograd, a poslije rata nova vlast mu je oduzela banju. Supruga Jelica ga je ostavila i preudala se. Potomaka nije imao. Ostao je bez igdje ičega i bio prinuđen da moli državu za stalnu pomoć. Međutim, u banji nije bio zaboravljen. U Vrućicu se vratio 1953, a Uprava banje mu je dala jednu sobu na korištenje, u kojoj je stanovao do smrti. Dobijao je i mala sredstva na ime rente za zemljište. Umro je 1963. Skromnu imovinu ostavio je Franji Vrbici, koji je o njemu brinuo posljednjih godina, a ovaj mu je podigao spomenik na groblju u Vrućici.
Autor: Bojan STOJNIĆ, direktor Arhiva RS
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
