Život

Goli zarađuju za goli život

Goli zarađuju za goli život
Goli zarađuju za goli život
Blaženka Lejić

Posao modela za akt na akademijama likovnih umjetnosti u BiH nije baš najtraženiji zbog predrasuda da se za novac skidaju samo ljudi lakog morala.

Ipak, "nužda zakon mijenja", pa tako ova radna mjesta najčešće popunjavaju oni kojima je novac najpotrebniji.

Među takvima su najbrojniji penzioneri, ali ima i mladih kojima je to jedini način da sebi obezbijede džeparac ili novac za studiranje.

S obzirom na to da mladi imaju bar neku šansu za bolje zaposlenje, oni se vremenom smjenjuju, dok penzioneri, zahvaljujući velikim troškovima života i mizernim penzijama, godinama "služe" budućim slikarima.

Po cijeni od pet maraka za jedan školski čas, ili za 200 do 450 maraka mjesečno, pokazuju svoje tijelo i time omogućavaju studentima da odrade sve što je predviđeno nastavnim planom i programom. Iako zbog stida ne žele otkriti identitet, pričaju da je posao jako zahtjevan i naporan, a plata ponižavajuća.

Da muka bude veća, kažu da im nerijetko honorar kasni i nekoliko mjeseci, ali zbog neimaštine ne mogu odustati.

Jedan od modela, penzioner koji ima i unuke, priča da je za čovjeka njegovih godina u našoj sredini veliki teret raditi taj posao.

"Mnogi misle nama je lako pozirati, ali nije to tako kako se čini. Svaki dan smo tu, nekad imamo četiri, a nekad čak osam časova, zavisi kakav je raspored. Mjesečno se može zaraditi oko 400 KM, ali se honorar ne isplaćuje redovno, a nedavno su nam platu smanjili za 25 odsto, ne znam zašto", žali se on.

S obzirom na to da radi kao model već više od 10 godina, navikao se, govori, na šale koje na taj račun zbijaju njegovi prijatelji i članovi porodice. Ne vrijeđaju ga, tvrdi, jer smatra da časno i pošteno zarađuje za život, jer ni od koga ne krade i ne traži.

"Ljudi smatraju naš posao ponižavajućim, a tako smo i plaćeni. Kad prvi put  dođe da pozira, normalno je da je čovjeku neugodno, ali kad se privikneš, to je kao i svaki drugi posao. Novac je svima potreban, a penzionerima pogotovo", kaže on.

Veselin Brković, pomoćnik dekana Akademije likovnih umjetnosti u Trebinju, kaže da su modeli neophodni za normalno izvođenje nastave, ali da ih je teško pronaći.

"Crtanje, slikanje i vajanje nije moguće izvoditi bez prisustva modela. Trenutno imamo muškog i ženskog, ali nismo lako došli do njih. To je, inače, jako teško, jer u ovako maloj sredini kao što je naša ljudi se stide tog posla", priča Brković.

Priznaje da se na poziranje gleda kao na neku problematičnu situaciju, iako je to zapravo normalan posao, kao i svaki drugi.

"Tu ljudi sjede, poziraju u različitim situacijama, obučeni u kupaćem kostimu ili u zavisnosti od potreba za izvođenje konkretne stručne situacije, bilo da je riječ o crtanju ili slikanju. Modeli su angažovani od prve do četvrte godine, a uglavnom su to ljudi koji su penzioneri", kaže Brković.

Ima, priznaje, i mladih, većinom studenata nekih od fakulteta u Trebinju, koji tim honorarom regulišu svoje obaveze.

Tvrdi da ekonomski faktor diktira profil modela, a akademija se prilagođava ponudi, jer nije u situaciji da bira.

"Naći modela veliki je problem, pa nismo u poziciji da biramo. Sa druge strane, ne postoji neko razumijevanje od strane našeg osnivača, u smislu šta je to model, za šta model služi, pa se javlja dosta problema u vezi s njihovim plaćanjem", dodaje Brković.

S obzirom na to da se nastava na akademiji izvodi svakodnevno i modeli su neprestano prisutni, dok za vrijeme raspusta ni oni nemaju posla, ali ni dodatnih prihoda.

"Priča nije baš sjajna, ali dovijamo se, mučimo i situacija je u skladu sa nekim opštim prilikama u društvu. Kod nas modeli potpisuju ugovor na određeno vrijeme i mjesečno zarade oko 400 do 450 KM. Dešava se da im i ta plata kasni, ali oni to strpljivo čekaju, jer im je novac potreban. Nerijetko ljudi dođu pa odustanu, te uvijek imamo neku rezervu, jer nastava ne smije da trpi", priznaje Brković.

Jelena Karišik, dekan Akademije umjetnosti u Banjaluci, kaže da je Upravni odbor Univerziteta donio odluku da je cijena poziranja modela po jednom školskom času pet KM, tako da modeli dobiju onoliko koliko zarade.

"Svaki model različito pozira i samim tim i različito zaradi. Duže vrijeme imamo iste modele, ima i mlađih i starijih, s tim da se mlađi ljudi inače kraće zadržavaju jer brže nađu novi bolji posao, dok su stariji koje imamo angažovani kod nas mnogo godina", pojašnjava Karišikova.

Opisujući profil ljudi koji pristaju na takav posao ona ističe da nije riječ o ljudima koje svakodnevno srećemo na ulici.

"Posao modela ne bi radili svi. Ipak to moraju biti malo otvoreniji ljudi, širi, koji prihvataju te različitosti, bar u našoj sredini. Zato ih pronalazimo preko kolega i studenata, raspitujemo se ko bi htio i tako se snalazimo. Ko je zainteresovan dođe na razgovor, a ako mu se ponuda učini prihvatljivom, angažujemo ga",  priča Karišikova.

Iako je bilo slučajeva da ljudi pristanu da rade kao modeli, a zbog stida uskoro odustanu, kaže da posljednjih godina nemaju tih problema.

"Već dvije godine radimo sa istim modelima, mada ima i onih koji su tu od osnivanja akademije. Prilikom odabira modela nemamo nekih posebnih uslova, starosna dob nije ograničavajuća, kao ni visina niti tjelesna građa", dodaje Karišikova.

Vjeruje da sada modelima nije neprijatno skinuti se pred studentima, jer su se već navikli na to.

Što se tiče starosne dobi modela, Karišikova ističe da je očigledno da je penzionerima najpotrebnija ta dodatna zarada, a priča da su i u Beogradu, dok je ona bila student, modeli većinom bili stariji ljudi.

Poznati bh. slikar Mustafa Skopljak, koji radi kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, kaže da oni nemaju mnogo problema u vezi sa pronalaženjem modela, ali imaju u vezi sa plaćanjem. 

"Kod nas u Sarajevu nije tako teško naći modele, ali nemamo baš uslove da ih platimo koliko zavređuju. Ima ih svih generacija, pa tako i penzionera. Nisu to neke pare, ali za čovjeka koji ne radi i nema velika primanja, poput penzionera, to i nije loša zarada", priča Skopljak.

Koliko godina ima model i kog je pola kod njih na akademiji određuju profesori, u zavisnosti od potreba nastave.

Ističe da posao modela nije lak jer se od njih zahtijeva da stoje ili sjede u istom položaju po 10 do 15 minuta, nakon čega prave kratku pauzu.

Ipak, kako bi im olakšali posao, studenti i profesori se sa njima dogovaraju da li da poziraju sasvim nagi, u gaćicama ili u nekim drugim odjevnim kombinacijama.

Banjalučki slikar Mihajlo Rakita sjeća se kako su ranije na akademiji kao modeli većinom radili Romi i penzioneri.

"Kad je kišno i hladno vrijeme, radili su Romi i penzioneri, a čim otopli, Romi odu. Ostaju samo penzioneri, oni su konstantni. Model je i te kako važan za razvoj jednog slikara i ne samo slikara, nego i grafičara i vajara i bez njega je nemoguće raditi, nemoguće je učenje tog zanata", ističe Rakita.

Kaže da, s druge strane, ne zna koliko su današnje likovne akademije usredsređene na zanat, a koliko na sve ono što nosi ovo vrijeme.

"Kada danas vidimo šta mladi rade, mislim na radove koje izlažu, pitam se da li su to uopšte radovi, jer za takvo nešto nije uopšte potreban model. Ne kažem da treba nastaviti ići u tom duhu realizma, postrealizma ili klasicizma, ali to je bitno za zanat, jer će se ta primjena modela i ono zanatsko kasnije očitovati u tim radovima, ma koliko oni bili apstraktni i moderni", tvrdi Rakita.

Apsolutno je, kaže, nevažno kako izgleda model, jer su svi ljudi među sobom različiti, pa je nemoguće tražiti neki idealan.

Ističe da modeli poput današnjih manekenki ne bi uopšte mogli raditi kao modeli na akademiji, jer predstavljaju upravo antimodel za tu vrstu posla.

S obzirom na to da iza sebe ima veliko iskustvo u slikanju akta, Rakita priznaje da je poziranje izuzetno težak posao.

"Posao modela je i te kako naporan. Pokušajte samo nepomično sjediti 10 minuta ili stajati, pa ćete vidjeti koliki je to napor za tijelo. To je nevjerovatno  teško. Sjećam se da smo mi na akademiji međusobno pozirali jedni drugima u klasi i onda smo stvarno mogli da shvatimo modele kad krenu da se ljuljaju u stojećem stavu, jer jednostavno čovjek ne može više da se kontroliše i onda počinje da se pomjera kao klatno sata", priča slikar.

Što se tiče plate koju danas imaju modeli i koja se kreće od 200 do 450 KM, kaže da bi trebalo da bude veća.

"Uvijek je malo za onog ko radi, a puno za onog ko daje, to je bar u današnjem našem društvu tako i dok god naše visokoškolske ustanove ne budu imale više novca, takvih problema će biti u budućnosti. Normalno da je malo, jer svi gledaju tu ukupnu sumu koja bi na kraju trebalo isplatiti, a do te sume treba doći svakodnevnim poziranjem za koje sam već rekao da je veoma, veoma teško", dodaje Rakita.

Njegova mlada koleginica Maja Dodig priča da se studenti i prije upisa na akademiju susreću sa slikanjem akta jer mapa radova za upis na taj fakultet sadrži i taj rad.

Zbog toga je, kako kaže, studentima likovnih akademija sasvim normalno da slikaju nage ljude.

"Neke moje kolege su se prije upisa na akademiju pripremale sa angažovanim modelima, dok su druge molile prijatelje i prijateljice da im poziraju za akt. Pošto su moji prijatelji znali da je moj izbor fakulteta ozbiljan, nisu me odbili kada sam im tražila da mi budu modeli", priča Dodigova.

Otkriva da su, dok je ona studirala, profesori starijim modelima izlazili u susret, pa su tako oni mogli pozirati i u kupaćim gaćicama.

"S obzirom na to da nisu toliko bitne same genitalije, nego mišići tijela, nisu svi morali sasvim da otkriju tijelo", dodaje Dodigova.

Sociolog Ivan Šijaković kaže da nije čudno što se ljudi kod nas ustručavaju da rade kao modeli za akt jer tradicionalno nemaju toliku oslobođenost da pokazuju svoje tijelo u tom smislu.

Pojašnjava da je ljudima teško da prebrode taj stid i neugodnost kojoj se izlažu, a i honorar koji dobiju nije dovoljno visok.

"Bolje je raditi nešto drugo, jer nije to neki novac. Sa druge strane, ljudi ne shvataju svrhu toga u cilju umetnosti i rešavanja nekih umetničkih situacija. Osuđujući one koji to rade, zapravo pokazuju nerazumevanje i neznanje.  Mi smo, inače, bili vrlo nerazumljivi što se tiče umetnosti i u našoj tradiciji je da prihvatimo umetnike kao svet za sebe, nama nešto nezanimljivo i daleko", tvrdi Šijaković.

Objašnjava da mnogi misle da je tu riječ o egzibiciji, "a ne o prenošenju smisla za crtanje i vježbanje portreta, akta posebno, koji se smatra najsavršenijim  djelom u likovnoj umjetnosti".

Stavljanje lažnog morala ispred umjetnosti, kako dodaje, nije strano našim ljudima.

Pored zarade, kao jedan od mogućih razloga zašto su baš penzioneri najčešći modeli Šijaković ističe i to što ljudi u tim godinama već polako nemaju svijest o svom tijelu i nije im bitno kako izgledaju.

"Starijim ljudima je to već sasvim svejedno, ne gledaju da li izgledaju ovako ili onako, a pogodni su i zbog izražajnih crta, jer oni od, recimo, 70 godina već imaju neke karakteristične crte tela, nema isforsiranosti. Još jedan psihološki razlog može biti da ljudi u tim godinama kažu sebi da još nečemu vrede čim mogu raditi taj posao", priča sociolog.

Dodaje da su takvi ljudi više oprezni prema okruženju i da im je vjerovatno reakcija okoline najveći teret.

Akt i poluakt

U likovnoj umjetnosti akt je prikaz golog ljudskog tijela u različitim položajima, pokretima i držanjima; tema umjetničkih djela od praistorije do danas, prikazan samostalno ili unutar kompozicije; u različitim materijalima i svim slikarskim i kiparskim tehnikama. Poluakt je prikaz gornjeg dijela golog ljudskog tijela.

Najskupocjeniji akt

Slika "Akt, zeleno lišće i poprsje" iz 1932. godine čuvenog španskog slikara Pabla Pikasa prodata je prošle godine na aukciji kod "Christie'sa" u Njujorku za 106,5 miliona dolara i tako postala najskuplja slika ikada prodata.

Radi se o jednom u nizu djela na kojima je naslikana Pikasova muza Mari-Terez Valter, a nastala je u Normandiji. Prije nego što je prodata, slika je duže od 60 godina bila dio privatne kolekcije Sidnija i Frensis Brodi iz Los Anđelesa. Kupili su je 1951. od "Paula Rosenberga & Co.", firme sa sjedištem u Parizu i Njujorku, koja ju je kupila od Pikasa davne 1936. godine.

Najčitanije