Život

Helikopter roditeljstvo - kada ljubav preraste u kontrolu

Helikopter roditeljstvo - kada ljubav preraste u kontrolu
Foto: N.N. | Helikopter roditeljstvo - kada ljubav preraste u kontrolu
Maja Savanović Zorić

U želji da svojoj djeci pružimo sve najbolje, mnogi roditelji nesvjesno pređu tanku liniju između brige i kontrole.

Ta pojava, poznata kao helikopter roditeljstvo, označava stil u kojem roditelji neprekidno "lebde" nad djetetom - nadgledaju, planiraju, rješavaju, upozoravaju i interveniraju prije nego što dijete uopšte dobije priliku da samostalno nauči.

Naizgled, takvi roditelji djeluju brižno i posvećeno. U stvarnosti, međutim, poruka koju dijete prima glasi: "Ti to ne možeš bez mene." I upravo ta poruka, ponavljana iz dana u dan, postaje temelj za nesigurnost, nisko samopouzdanje i anksioznost kod djece i mladih.

Helikopter roditelji često imaju najbolje namjere - žele zaštititi dijete od bola, neuspjeha i odbacivanja. Ali u toj zaštiti dijete gubi priliku da nauči kako da se nosi s frustracijom, greškom ili razočaranjem. A to su upravo iskustva koja nas čine otpornima. Kada odrasli stalno "ispravljaju svijet" oko djeteta, ono nikada ne nauči da vjeruje sebi. I kada dođe prvi stvarni izazov, mladi čovjek ne zna kako da reaguje - jer nikada nije morao.

Sjećam se jedne tinejdžerke iz psihoterapije, Lene (ime promijenjeno). Došla je s jakim napadima panike. Sve u njenom životu bilo je, naizgled, "pod kontrolom" - odlična učenica, pažljiva, poslušna, uvijek spremna da ugodi. Kad smo počele istraživati njen svijet, rekla je: "Nikad nisam morala sama da odlučim. Mama uvijek zna šta je najbolje." Njeni napadi panike počeli su onog trenutka kad je trebalo da izabere fakultet - prvi put u životu suočila se s nepoznatim i nije imala unutrašnji kompas.

Njena majka ju je željela zaštititi, a nesvjesno joj je oduzela osjećaj da može vjerovati sebi.

Zanimljivo je da ista dinamika često stoji i iza ponašanja onih koji kasnije u životu vjeruju da su "bogom dani" - savršeni, izuzetni, posebni. Oni koji su odrasli uz poruke da su "najbolji" i da im sve mora ići glatko, često nose nevidljiv teret nesigurnosti, koji prikrivaju grandioznošću. Njihovo "ja" nikada nije imalo priliku da sazri kroz realna iskustva uspjeha i neuspjeha - već je napuhano kroz roditeljske projekcije i stalno idealizovanje.

Dakle, i anksioznost i narcističke tendencije mogu imati isti korijen - prezaštićivanje i nedostatak prostora za autentično iskustvo.

Zdravo roditeljstvo ne znači biti stalno iznad djeteta, već biti uz dijete. Dati mu podršku, ali i slobodu. Dozvoliti mu da pogriješi, da osjeti, da nauči. Jer samo kroz to dijete stiče povjerenje u sebe, a kasnije i u život.

Na kraju, možda je najvažnije da se i mi, kao roditelji, zapitamo:

Šta nas tjera da "letimo" nad svojom djecom? Naša briga za njih - ili naša nesigurnost?

Jer djeca najviše uče ne iz onoga što im govorimo, nego iz onoga kako živimo svoje strahove i slobodu. (Autor je psiholog i porodični psihoterapeut)

 

Najčitanije