Džonatan Džekson nije tipičan holivudski glumac.
Dok su mu vrata slave bila širom otvorena još od djetinjstva, on je izabrao drugačiji put – onaj duhovnosti, vjere i porodičnih vrijednosti, prenosi Naj žena.
Već sa 11 godina zablistao je na malim ekranima kao Laki Spenser u seriji „Opšta bolnica“, što mu je donijelo čak pet Dejtajm Emi nagrada. Bio je miljenik publike i kritike, a sve je ukazivalo na to da mu se smješi blistava karijera.
Ipak, Džonatan nije žudio za tipičnim holivudskim životom.
Međunarodnu slavu stekao je u seriji „Nešvil“, gdje je glumio muzičara sa snovima i problemima. Nije to bila samo uloga – Džekson i privatno svira i pjeva u bendu „Enation“, s kojim je snimio više albuma. Piše i poeziju, a godinama radi na knjizi o spoju umjetnosti i pravoslavne vjere.
Ali ono što je obilježilo njegov život nije ni muzika ni gluma – već vjera.
Put ka pravoslavlju
Duhovno preobraženje počelo je 2006. godine dok je boravio u Rumuniji, gdje je snimao film. Posjetio je pravoslavne manastire i crkve, a ono što je tamo osjetio, duboko ga je uzdrmalo.
“Nešto se probudilo u meni. Počeo sam da tragam za istinom”, rekao je jednom prilikom.
Nakon godina proučavanja hrišćanske istorije, 2012. godine zvanično prelazi u pravoslavlje zajedno sa suprugom Lizom, s kojom ima troje djece. Posjetili su i srpsku crkvu u Nešvilu, gdje ga je priča o Svetom Savi duboko dirnula.
Tada je znao – pronašao je svoj duhovni dom.
“Osjećao sam da sam oduvijek bio pravoslavac, samo to nisam znao”, rekao je glumac.
Njegova ljubav prema pravoslavlju prirodno ga je dovela do Srbije i manastira Hilandara. U znak zahvalnosti, 2020. godine objavio je pjesmu "Kosovo: Svih žalosniһ radost", posvećenu srpskim svetinjama na Kosovu i Metohiji. Time je jasno pokazao koliko duboko osjeća duhovnu i kulturnu vezu s pravoslavljem i našim narodom.
Mir, porodica i vjera
Džonatan danas živi povučeno sa porodicom u Irskoj, gdje pomaže u osnivanju pravoslavnog centra. Bez skandala, bez luksuza – samo vjera, umjetnost i ljubav.
U svijetu u kojem vladaju brzina i površnost, on je svjesno izabrao tišinu manastira i molitvu umjesto crvenog tepiha. Džonatan Džekson pokazuje da i u svijetu glamura može postojati autentičan, duhovan i svijetao put.