Veliki pjesnik Izet Sarajlić Kiko rođen je 1930. godine u Doboju, kao peto dijete Elmasa Sarajlića, nadzornika željezničke pruge, i majke Đule Ćišić, koja tada nije imala ni 18 godina, ali se udala za Elmasa jer je bila impresionirana uniformom koja je u to vrijeme bila statusni simbol, kako je kasnije zapisao sam pjesnik. Izet Sarajlić je dobio ime po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austrougarske monarhije. U rodnom Doboju pjesnikova porodica se zadržala svega dvije godine, a zatim su se preselili u Trebinje, koje je pjesnik smatrao zavičajem u vrijeme srećnog djetinjstva. Nad srećne dane se nadvila tama gubitkom jednog, pa i drugog brata.
Čitajući njegovu poeziju saznaje se da su smrt njegovog brata Ese, koji je strijeljan 1942, i susret s Idom Kalaš, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva.
Nakon tragedije, porodica Sarajlić biva prisiljena da se preseli u Dubrovnik, na veoma kratak period. Nakon peripetija koje im je život donio, porodica biva na okupu ponovo 9. maja 1945. godine. Izet - Kiko Sarajlić se upisuje u Drugu mušku gimnaziju. Tu će zajedno sa Josipom Lešićem i Ivanom Foglom (kasnije takođe značajnim književnicima) osnovati literarnu sekciju pri omladinskom KUD-u. Tom društvu prijatelja bilo je jasno da se književnost ne stvara u kolektivu, stoga pjesnikovi prijatelji odlaze studirati režiju u Beograd, a Izet ostaje da radi u sekciji. Istovremeno započinje rad i u horskoj sekciji, te se zaljubljuje u članicu hora Idu Kalaš.
Saradnjom s omladinskim časopisima te radom na literarnoj sekciji, Izet je objavio prvu zbirku pjesama sa svojih 19 godina (1949). Time je ušao u svijet poezije tadašnje Jugoslavije. Naredne godine postao je student Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Odsjek za filozofiju i komparatistiku. Njegova buduća supruga i nekadašnja članica hora Ida Kalaš (Mikica), ulazi u svijet njegove poezije 1954.
"A sjećate li se vremena kad se nisu birale ljepotice? Nekrunisane, one su naprosto bile negdje između apoteke 'Prvi maj' i crkve na Marindvoru. Mis svijeta za 1949. godinu stanovala je na broju 4 u Ulici Ognjena Price i pjevala je u omladinskom horu", napisao je.
U "Volim puno" pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti.
Nakon 12 godina maštanja o zajedničkom životu, svoju ljubav krunisali su brakom 1962. godine, te im je dodijeljen jednosoban stan te iste godine.
Njegova poezija se prevodi na četrdesetak svjetskih jezika. Prvi prevod njegove pjesme izlazi u Poljskoj, a njegove pjesme izlaze u zasebnim knjigama. Prevodioci su, osim slavista, i mnogi istaknuti savremeni pjesnici. Godine 1985. je dobio Zmajevu nagradu i tom prilikom je nesebično izjavio: "Miki Antiću niste dali ovu nagradu, ali nemojte barem da ona mimoiđe Đorđa Balaševića, koji je mnogo više pjesnik od mnogih pjesnika."
Njegov uspjeh postaje sve veći... Nagradom za životno djelo ZAVNOBIH-a (1989) primio je neku vrstu izvinjenja komunista za mnoge nepravde koje su mu načinjene tokom niza godina od 1950. do 1971. godine.
Pripadao je generaciji koja je ratnu mladost doživjela od svoje desete do petnaeste godine. A onda opet. Te su godine ostale da svjedoče o ratnim strahotama i da sačuvaju u sebi drage likove poginulih. Normalna mladost je bila svega toga pošteđena. Devetog septembra 1992. ranjen je u glavu prilikom granatiranja zgrade na Koševu. Porodica tada biva prisiljena da preseli kod sestre Raze na Marindvoru, koja umire u oktobru 1993. godine. Mjesec dana kasnije za njom će otići i sestra Emina. Duboku tugu zbog tih gubitaka on izražava onim čim najbolje umije - stihovima.
Prvog februara 1998. iznenada je umrla njegova supruga Ida, koja je 50 godina bila njegov nepresušni izvor inspiracije, dio većine njegovih pjesama. Josip Lešić, drug iz školske klupe, jednom prilikom je zapisao: "Prva ljubav mu je bila ujedno i posljednja, kao što mu i duša prve pjesme skriveno obitava u stihovima posljednje".
Poslije saznanja o njenoj smrti, pjesnikov život se potpuno promijenio. Drugog maja 2002. umire, kao i njegova Ida, iznenada u svom stanu. Sahranjen je pored nje na sarajevskom groblju, uz prisustvo značajnih ličnosti iz kulturnog i političkog života. Josip Pejaković je na sahrani čitao njegovu pjesmu "Sarajevo". Posthumno je postao počasni građanin grada Salerna u Italiji, a plaketa je uručena njegovoj kćerki.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.