Goran Stojanović (27) iz vlasotinačkog sela Kukavica ostao je bez svih pet prstiju na lijevoj ruci, ali ga to nije omelo da se vrati svojoj najvećoj ljubavi - fudbalu.
„Kada sam video da mi je mašina iskidala prste, prvo sam pomislio na gol i loptu. Dešnjak sam, ali levom rukom bacam loptu. Trebalo je mnogo vežbe da naučim da koristim uporedo desnu nogu i desnu ruku“, priča ovaj mladić i kaže da neće da gleda u prošlost, već u budućnost.
„Glava je na ramenima, tu su noge, obe ruke, tu je želja, tu je volja, u punoj sam fizičkoj i psihičkoj formi, dosta za život i uspeh“, priča on.
Iz golmanske je porodice. Otac mu je 25 godina branio, on je od sedme godine na golu. Branio je u leskovačkoj Dubočici i u Pirotu, pa se vratio kući jer je dobio posao u firmi za proizvodnju plastičnih vreća. Radeći za mašinom, tu je i izgubio prste. Pakao je, kaže, nastao kada se vratio iz bolnice.
Dogovor na treningu
„Noćima nisam mogao da spavam zbog jakih bolova. Nestali su kada sam prvi put stao da branim gol svoga kluba Budućnosti iz Orašja, početkom avgusta.
Tih noći sam mislio i kako ću ovakav pred devojkama, kako će me gledati komšije, prijatelji. Danas se smejem tome. Podržali su me svi, a sa devojkama nemam problema, naprotiv“, smije se Goran.
Od Goranovog povratka među stative, njegova Budućnost popravila je rezultate u regionalnoj ligi i nije izgubila sedam utakmica zaredom.
„Čini mi se da sada bolje branim nego ranije, više uživam u utakmicama, ali teže podnesem svaki primljeni gol“, kaže Goran.