Život

Jasmin Komić: Politika se i gitarom bije

Jasmin Komić: Politika se i gitarom bije
Jasmin Komić: Politika se i gitarom bije
Savo Drakulić

Kratki uvid u svoj privatni život, koji je prof. dr Jasmin Komić, ministar nauke i tehnologije RS, predstavio svojom vokalno-instrumentalnom izvedbom vanvremenske "Soldier Of Fortune" legendardnog "Deep Purplea", a čiji se snimak brzinom svjetlosti proširio društvenim mrežama, naišao je na nepodijeljene simpatije širom svijeta.

Da je ovaj mini-koncert samo vrh "ledenog brijega", te da je politika samo jedan od segmenata njegovog života, uvjerili smo se tokom razgovora sa ministrom Komićem, koji o svojoj muzičkoj strani priča sa jednakim žarom i ljubavlju kao i o nauci, po kojoj ga većina ljudi na ovim prostorima poznaje.

NN: Da li ste školovan muzičar i kada ste zapravo počeli da se bavite muzikom? Jeste li nekada imali angažman na tom polju u prošlosti?

KOMIĆ: Godinama sam sa gitarom. Školovan je relativan pojam, ovo je muzika u kojoj o školovanosti možemo uslovno da govorimo. Da, jesam školovan u onom smislu u kojem sam pet godina učio da sviram harmoniku, u kojem sam jedan dio vremena proveo u muzičkoj školi. Ipak, najveću školu sam stekao svirajući sa izuzetno značajnim predstavnicima muzičkog života u Banjaluci, da ne kažem vrlo uglednim muzičarima. Svojevremeno, ovdje su bile plesne večeri u Domu kulture, sadašnjem Banskom dvoru, i tu su svirali svi viđeniji muzičari, a ako ste s njima svirali, pošto su oni "starog kova", morali ste da naučite da svirate note, da usvojite znanja koja su neophodna da izađate na scenu. Te večeri su bile toliko posjećene da su zatvarana vrata u neko doba, jednostavno više nije bilo moguće ući. Mi smo tada pratili sve trendove i hitove iz toga vremena svirajući određene standarde, tako da je to bio jedan miks koji je snažno privlačio ljude tih osamdesetih godina.

NN: Bili ste, dakle, dio nekog sastava?

KOMIĆ: Riječ je o osmočlanom sastavu, koji je zbog toga nosio naziv "Eight Band", sa sjajnom linijom "duvača", a sa kojima sam svirao nekoliko sezona. Na kraju cijele priče, u postavu su došli članovi benda "Treća smjena", nakon čega se taj dio sastava izdvojio. Kasnije smo otišli u tzv. hotelsku svirku, a tamo ste mogli da svirate od Santane od sevdalinki, što nam je donosilo i određene finansije koje su poželjne uz muziku, tako da je bilo i profesionalnog bavljenja. Snimili smo i ploču starogradske muzike 1987. godine. Ali to nije bilo ono što sam ja žarko želio. Tada nije bilo medija u Banjaluci kao danas, pa ako ste htjeli da uspijete, morali ste da odete, recimo, u Zagreb kao Zrinko Tutić, ili u Beograd kao Romana itd. Prije svega, želio sam da ostanem ovdje i da se ne bavim rokerskim životom, ali rok muziku sam uvijek volio. Imao sam i nekih ponuda, spomenuću Relju Borisa, izuzetno muzički snažnog lika sa ovih prostora, koji je sa bendom "Birdland" više slavan vani nego kod nas. Ipak, ja sam otišao u nekom drugom smjeru, koji me doveo do sadašnjeg mjesta.

NN: Mnogo ljudi Vas je zapazilo po sada već legendarnom snimku izvedbe klasika benda "Deep Purple" u emisiji "Telering", koja se našla na servisu YouTube. Čija je to uopšte bila ideja?

KOMIĆ: Emisija je snimljena u avgustu prošle godine, ali je sticajem okolnosti doživjela veću promociju ove godine. Novinar Mate Đaković mi je rekao da ćemo pričati o mojoj nominaciji za Nobelovu nagradu, Ministarstvu nauke i tehnologije RS, te o statistici, da bi me na kraju emisije zamolio da odsviram jednu pjesmu, jer je znao da ja sviram već 40 godina.

U početku sam se protivio tome, a onda sam, uvjeravan od svih da to uopšte nije loša ideja, na kraju pristao i izbor je pao na pjesmu "Soldier Of Fortune". Sada me ljudi doživljavaju kroz tih nekoliko minuta svirke, a ne kroz sat vremena, koliko je trajala emisija. Šteta je što nema cijela emisija na YouTubeu.

NN: Zašto baš pjesma sastava "Deep Purple", da li je to bio slučajan izbor?

KOMIĆ: Po ovome što govorim, vidite da ja pratim gitariste, što je i razumljivo, jer i ja sam, prije svega, gitarista. Evo, sada su me promovisali i kao pjevača. U osnovi nisam to, i svjestan sam činjenice da taj snimak koji je zaista dobio, hajde da kažemo, neku planetarnu dimenziju, ne stvara u meni uvjerenje da sam ja neki veliki pjevač i gitarista. Ali, desilo se i moram biti iskren da je meni izuzetno zadovoljstvo što se to desilo sa "Deep Purpleom", jer je to grupa koja je praktično promijenila moj životni tok u muzici. Sedamdestih sam dobio album "Deep Purple In Rock", a onda se sve okrenulo drugačije. Baveći se već tada pomalo muzikom, znao sam šta hoću, tako da je 1974. godine Stratocaster iz 1972. bio u mojim rukama. Čuvena je ona serija iz 1971. godine, ali vjerujte da i ovaj danas jako dobro zvuči i prati me već, evo, četrdesetak godina.

NN: A zašto baš balada?

KOMIĆ: Kada ste sami sa akustičnom gitarom, i to još sa plastičnim žicama, onda je balada u žiži dešavanja. Drugo, kako čovjek zalazi u godine, onda se ona agresivnost roka manje pojavljuje kao nešto što iz njega izbija, a više dolazi do smiraja koji teži ka baladama. A i rok ne možete sami svirati, možda bude neka prilika da i to pokušamo!

NN: Snimak je "osvanuo" i na najvećem fan sajtu "Deep Purplea", a bilo je nekih prijedloga i poređenja?

KOMIĆ: Tu se nalaze svi oni koji su vezani za "Deep Purple" i to je ono čime se ja ponosim, ali kad vidim kolika imena stoje pored, kao što je Džon Lord, prestravim se. Tamo ima takvih prijedloga, da kada bi se neki ostvarili, bilo bi to veće od pogotka na lotou. Neko je, recimo, napisao: "Da li će Bekmur možda pozvati ovog gospodina da otpjeva pjesmu umjesto Kendis iz "Blackmoor's Night?" Slušao sam na stotine izvedbi "Soldier Of Fortune" i normalno svako, pa i ja, trudi se da je "oboji" na svoj način. Neki su išli dotle da porede mene i Kaverdejla, a ja kažem da između mene i njega postoji 300.000 pjevača koji su bolji od mene. Iako je Jan Gilan "moj" pjevač "Deep Purplea", Dejvida Kaverdejla izuzetno cijenim, volim njihove glasove.

NN: Kako gledate na ogroman broj pregleda i komentara koje je snimak izazvao?

KOMIĆ: Prvo sam mislio da su ljudi previše subjektivni, ali je broj pregleda sada narastao na oko 190.000 na onim sajtovima koje ja pratim, a izgleda da je broj na ostalim sajtovima veći, pa je to već jedna respektabilna brojka. Od oko 2.400 "lajkova", ima svega 10-12 "dislajkova" uz 600 komentara. Onaj ko se razumije u to, dobro zna šta to znači i to je meni najljepša "poruka" koju sam dobio.

Posebno mi se svidjelo što je neko napisao: "Evo, ovako se promoviše Republika Srpska!" Ali, svako to radi na neki svoj način. Poenta cijele priče je da to nije namjenski urađeno, već se jednostavno desilo.

NN: Zbog videa ste dobili i nadimak "Professor Of Fortune", tj. "profesor sreće"?

KOMIĆ: Prošle godine sam imao saobraćajnu nezgodu u kojoj sam imao lomove na obje ruke i čini mi se da nisam vježbao odavno kao poslije toga, jer kad su mi skinuli gips, nisam mogao gitaru uzeti u ruke. Tada sam mislio - gotovo je. Međutim, bio sam uporan i ostajem i dalje. Nevezano za to, dali su mi nadimak "profesor sreće", možda i s pravom, jer smo imali udes u kojem je neko mogao izgubiti i glavu. I, eto, od te nezgode, ja dođoh do "profesora sreće".

NN: Vaš nastup je pokrenuo lavinu raznih komentara u javnosti, kako gledate na to? Da li biste možda zasvirali sa nekim kolegama iz političkog života ili čak nekim muzičarima?

KOMIĆ: Eto, tako se desilo, pa još kad dodate ministarsko zvanje... Mislim da je to odličan način za promociju, ali ako imate sredinu koja će vas posmatrati kao estradnog umjetnika, a ne kao čovjeka koji prevashodno obavlja svoje dužnosti, onda je to problem. Imao sam nedavno ponude sa nekih televizija da nastupam sa estradnim ličnostima. Tražio sam kulturan način da im kažem da nemam takvu želju, nego ako već dođe do toga, da to bude u sklopu nekih aktivnosti gdje je potrebno da neko nešto i odsvira. Rado bih se našao u emisiji sa političkim ličnostima i rado bih zasvirao sa Ivom Josipovićem, sa kojim sam se sreo nekoliko puta, kao i sa Mlađanom Dinkićem. Ima i muzičara sa kojima bih volio da sviram. Neka ostane tajna ko su, ali pošto poznajem veliki broj uglednih muzičara, ja se nadam da će biti prilika da se i to realizuje.

NN: Da li biste izdvojili neke koncerte na kojima ste bili, a vrijedni su pamćenja?

KOMIĆ: Bio sam na mnogo koncerata, a jedan koji me se posebno dojmio je nastup AC/DC u Beogradu. Inače, više volim da idem na koncerte zatvorenog nego otvorenog tipa. Ovaj je bio na Partizanovom stadionu i sigurno je jedan od najboljih koji sam ja gledao. Kada imate bend koji svira onaj pravi, sirovi rok, sa izuzetnom pozornicom koja je široka 75 metara, sa ekranima, vizuelno-zvučnim efektima, onda to okupira sva čula i tu se pokazuje prava snaga rok muzike. Ona se ne može osjetiti kada sjedite kući i slušate je uz neki uređaj. Rok traži snagu, i mi koji smo se bavili njime osjećamo je slično kao kad sjednete u neki snažan automobil. Neću reći da je vanzemaljska, ali to je snaga koja okupira. Svirali su na razglasu od 500.000 vati, a oni koji se bave muzikom jako dobro znaju šta to znači. Samo tri šlepera su bila sa UPS-om, za konstantno napajanje u slučaju eventualnog pada struje. Oduševio me i koncert Gerija Mura u beogradskom Sava centru, koji nažalost nije više među živima, zatim koncerti Santane i Erika Kleptona su bili fantastični, kao i Dilanov. Gledao sam i "ZZ Top", ali za njih neću reći kao za ove prethodne. Sve ukupno, kad razmišljam o tome, svaki koncert je novi užitak, novo iskustvo.

NN: Nedavno ste bili na koncertu "Brit Floyda" u Banjaluci. Kakvi su Vaši utisci, da li su Vama kao muzičaru zvučali kao "Pink Floyd"?

KOMIĆ: Nisam imao priliku da slušam "Pink Floyd" uživo, ali sam više njihovih koncerata gledao na video-zapisima. Inače, kompletnu produkciju i diskografiju jako dobro poznajem, i vjerujte da sam tu noć bio "rastrzan" sa dva osjećaja. Jedan je osjećaj koji pruža veličina muzike "Pink Floyda", a sa druge strane, onaj osjećaj da to nije baš "Pink Floyd". To je nekako čudan osjećaj, koncert je bio izuzetan, i u muzičkom i u vizuelnom smislu, ali ne u smislu da je to ona grupa koju ja znam. Oni su odradili sjajan posao, jer "skinuti" "Floyd" je izuzetno teško u smislu cjeline i atmosfere.

NN: Postoji li neki koncert koji biste voljeli pogledati, a niste?

KOMIĆ: Želja mi je da dovedem Ričija Belkmura u Banjaluku. Ima jedan sjajan njegov koncert sa "Blackmoor's Night" koji izgleda kao da je sviran na Kastelu, potpuno je ista koncepcija i sve ostalo. Pošto Satriani dolazi u maju sljedeće godine u Beograd, onda ću zatomiti tu želju, a Stiva Vaija sam nedavno gledao, iako su oni malo drugačijeg kova u odnosu na one "melodiozne" gitariste koji su mi bliži, a koje sam već nabrojao, i kojima bih dodao i Džimija Pejdža.

NN: Kao gitarista, da li preferirate sviranje trzalicom ili prstima?

KOMIĆ: Rokeri prije svega sviraju trzalicom, ali koristim i jagodice. Znam da ćete odmah pomisliti na Džefa Beka, Marka Noflera i mnoge koji sviraju prstima. Ali tvrda trzalica, Super Bullets žice zajedno sa Stratocasterom daju onaj pravi, čvrsti rokerski zvuk. Električna gitara je bila nekada, a sada je više akustična, jednostavno nemam vremena. Dok se "uključim" i slično, ode vrijeme. Obično poslije posla, koji zahtijeva puno angažmana, ostane malo vremena da se iz kofera uzme gitara, koja je uvijek pri ruci, a imam ih šest-sedam, od kojih su neke vrhunske. Kao npr. Yamaha GC41C kupljena kada sam čuo sjajan koncert Vlatka Stefanovskog i Miroslava Tadića na Kastelu, koji je bio za pamćenje. Nakon koncerta sam Vlatka pitao koju gitaru svira i odlučio da je moram imati. To je gitara koja se vidi na onom snimku. Stefanovskog izuzetno cijenim i više smo se puta sreli, a posljednji put na koncertu "King Of Strings", pa sam imao zadovoljstvo da me on upozna sa Tomijem Emanuelom, jednim od vodećih svjetskih gitarista.

NN: Ako morate da birate između Fendera i Gibsona, šta biste rekli?

KOMIĆ: I Fender i Gibson! Ostala mi je želja na jednom Gibsonu. Fender Stratocaster je mercedes, a Gibson je Gibson. Drugim riječima, samo ako posjedujete obje, onda imate kompletno zadovoljstvo. Stratocaster je zahtjevnija, teže se svira, svira je ili je svirao veći broj gitarista, Džimi Hendriks, Erik Klepton, Riči Blekmur... Priča za mog Stratocastera je vezana za Blekmura.

Aktivnosti Ministarstva

Kada je riječ o aktivnostima na čelu Ministarstva nauke i tehnologije RS, Jasmin Komić ističe da je u planu, između ostalog, otvaranje filijale Ričmond univerziteta iz Londona kod nas.

"Nedavno sam boravio u 'Microsoftu' i tamo sam ostvario određene veze, i imam najavu dolaska njihovog visokopozicioniranog zvaničnika, gospodina Rajsa, koji je jedan od izvršnih direktora za javni sektor i razvoj tehnologija, tako da sam ubijeđen da ćemo u skorijem periodu ovdje ostvariti neku vrstu 'Microsoft' centra, koji bi u smislu transfera znanja, ostvarivanja projekata, bio naša veza sa tako jednom velikom kompanijom", pojasnio je on.

Nobelova nagrada

Jasmin Komić je rame uz rame sa profesorima Miodragom Lovrićem i Ksenijom Dumičić bio nominovan za Nobelovu nagradu za mir za 2011. godinu, uz obrazloženje da je pružio izvanredan doprinos miru u svijetu i nauci, napravivši najveći međunarodni naučni projekt ikada sproveden u istoriji, "Međunarodnu enciklopediju statističke nauke", a koja je djelo 619 eminentnih stručnjaka iz 105 država sa šest kontinenata.

"Ova enciklopedija je primjer kako ljudi treba da sarađuju i djeluju, te da se problemi u svijetu rješavaju saradnjom, a ne konfiktom. Sa druge strane, nominacija za Nobelovu nagradu se može zanavljati svake godine", pojašnjava Komić.

Video
Najčitanije