Južna i Sjeverna Koreja: Selo Slobode i selo Mira - razdvaja ih nekoliko metara i potpuno drugačiji život.
Sjeverna i Južna Koreja nikada nisu potpisale mirovni sporazum, pa stanovnici Sela Slobode žive na liniji zapaljivih tenzija.
Priča o ljubavi Gjung-ho i Mi-sun je kao iz romana.
Zagledali su se na zabavi i iskra je odmah planula.
Ubrzo su se zaljubili, a Gjung-ho je pitao Mi-sun da se preseli kod njega.
Međutim, postojala je kvaka.
Gjung-ho živi u jedinom južnokorejskom selu u Demilitarizovanoj zoni (DMZ), samo nekoliko metara od granice sa Sjevernom Korejom, prenosi BBC..
Otac Mi-sun je bio užasnut.
Bio je toliko zabrinut da poslije prve posjete ćerki i njenom mužu nije mogao da spava.
„Ali zaista, najteži dio života ovdje je što nema dostave pržene piletine", šali se Mi-sun.
To, i strogi policijski čas.
Suprotno svom nazivu, pojas ničije zemlje koji razdvaja Sjevernu i Južnu Koreju jedno je od najmilitarizovanijih mjesta na svijetu.
Zona je opasana bodljikavom žicom i prekrivena minama, i stotine hiljada artiljerijskih projektila su usmjereni u oba smjera.
Stvorena je 1953. godine poslije Korejskog rata da bi se razdvojile vojske dvije zemlje.
Kako je stotine sela moralo da bude ispražnjeno, hiljade ljudi je istjerano iz njihovih domova.
Ali, dozvoljeno je da ostanu dva sela - Selo Slobode, južno od linije razdvajanja, i Selo Mira na sjeveru.
Ovi mali svjetionici nade trebalo je da naznače da je DMZ privremena i da će u skorijoj budućnosti Koreja biti ponovo ujedinjena.
Ali 70 godina kasnije, izgledi za ujedinjenje su sve slabiji, a broj stanovnika sela se smanjuje, jer stari umiru, a mladi odlaze, zbog čega su Gjung-ho i Mi-sun, sa njihovo dvoje male djece neobična porodica.
Život na pragu jedne od najneprijateljskijih država na svijetu nosi značajan rizik.
Mi-sun se prisjeća zanimljivog dana prošle godine kada je tokom obilaska Demilitarizovane zone američki vojnik Trevis King pretrčao granicu iz Južne u Sjevernu Koreju.
Njena djeca su odmah iz škole poslata kući, a stanovnicima je zabranjeno da napuštaju njihove domove.
„Ovakve stvari se dešavaju jednom u nekoliko godina i podsjete me gdje živim", kaže ona.
Put do Sela Slobode, koje se na korejskom zove Tesung, vodi preko nekoliko kontrolnih punktova.
Odatle vozimo ka sjeveru, pored redova tenkova, sve do prostranstva zlatnih polja riže i male skupine kuća.
Nema restorana, zdravstvenih ustanova, niti jedne prodavnice, a mještane, od kojih mnogi sada imaju 80 i 90 godina, čuva više od 800 vojnika.
U mirnom dvorištu, sićušna starica, leđa pogrbljenih od djecenija rada u polju, stoji i miješa žele od žira.
Prugasti slameni šešir štiti joj lice i kosu od sunca.
Kin Dong-ra je rođena na ovoj zemlji mnogo godina prije nego što joj je rat dodijelio čudnu sudbinu.
Sjeća se unakrsnih paljbi kada bi noću meci prolijetali pored njenih prozora.
„Nemojte da me tjerate da pričam o tom strašnom ratu", kaže ona, snažno odmahujući rukama.
Sada ima 85 godina i nadživjela je dvoje od šestoro djece, kao i muža koji je umro mlad nakon što ga je sjevernokorejski vojnik upucao u stomak.
Djecu je odgajala sama, u stalnom stanju visoke pripravnosti, što je bilo stresno i osjećala se usamljenom, kaže ona i dodaje da je život ipak postajao lakši kako su godine prolazile.
U početku je autobus samo jednom nedjeljno odvozio stanovnike sela iz DMZ-a, što znači da kada bi za vikend otišla na piće i igranku, kući bi mogla da se vrati tek sljedećeg petka.
Ali sada postoje tri autobusa dnevno, a kako više ne ide na zabave, selo napušta samo jednom u dva meseca da bi otišla kod frizera.
„Voljela bih da češće mogu da idem, ali to je gnjavaža", kaže sležući ramenima.
Jednom, dok je tražila žireve za žele, Kim Dong-ra je primijetila sjevernokorejske vojnike na južnoj strani linije.
Uplašila se, vrisnula je i potrčala, i imala je dobar razlog da tako da postupi.
Njenu prijateljicu Hong su 1997. godine kidnapovali Sjevernokorejci, nakon što je slučajno zalutala preko granice dok je sakupljala žireve, i držali su je tri dana.
Sada Kim skoro uvijek prate naoružani vojnici i manje se plaši.
„Mi i Sjevernokorejci živimo leđima okrenuti jedni drugima", kaže ona.
Selom upravlja Komanda Ujedinjenih nacija (UN) - vojska koju predvode SAD i sastavljena je od vojnika iz više od deset zemalja.
Zadatak ovih snaga je da obezbijede održavanje primirja.
Sjeverna i Južna Koreja nikada nisu potpisale mirovni sporazum, pa stanovnici Sela Slobode žive na liniji zapaljivih tenzija.
Obje strane su u novembru dodatno naoružale njihove trupe unutar DMZ-a, nakon što je propao mirovni sporazum.
Zatim, početkom ove godine, sjevernokorejski vođa Kim Džong Un je proglasio Južnu Koreju neprijateljem broj jedan i izjavio da je mirno ujedinjenje dvije zemlje nemoguće
„Svakodnevni život u selu nije opasan, ali je rizik nevjerovatno veliki", kaže američki potpukovnik Kris Merkado, koji predvodi elitni bataljon vojnika koji obezbjeđuje selo.
„Ovakvo mjesto ne postoji nigdje više u svijetu".
Vojnici potpukovnika Merkada patroliraju i danju i noću.
Oni čak stražare dok mještani obavljaju poljoprivredne radove.
Dok se spremaju da nas vode na polja blizu granice, dobijamo upozorenje o mogućoj opasnosti.
Porodica je upravo pobjegla iz Sjeverne i prešla u Južnu Koreju morskim putem.
Govore nam da će graničari na sjeveru biti u visokom stepenu pripravnosti i vjerovatno će pratiti svaki naš korak, a naše prisustvo bi moglo da ih ometa.
Dakle, moramo da ostanemo gdje jesmo.
Ovo je podsjetnik koliko život u Demilitarizovanoj zoni može biti nepredvidljiv.
Oni čak stražare dok mještani obavljaju poljoprivredne radove.
Dok se sprijemaju da nas vode na polja blizu granice, dobijamo upozorenje o mogućoj opasnosti.
Porodica je upravo pobegla iz Sjeverne i priješla u Južnu Koreju morskim putem.
Govore nam da će graničari na sjeveru biti u visokom stepenu pripravnosti i vjerovatno će pratiti svaki naš korak, a naše prisustvo bi moglo da ih ometa.
Dakle, moramo da ostanemo gdje jesmo.
Ovo je podsjetnik koliko život u Demilitarizovanoj zoni može biti nepredvidljiv.
Tokom dana, samo buka traktora i lavež pasa čuvara narušavaju prividni spokoj.
Predsjednik seoske opštine Kim stalno brine za bezbjednost mještana.
„Možda vam izgleda mirno, ali je nevjerovatno jezivo, strahota je urođena".
Dok mrak lagano pada, mještani se povlače u njihove domove.
Dozvola je potrebna za izlaz poslije 19 časova, a poslije ponoći ne smiju da napuštaju njihove domove.
Vojnici kreću u noćni obilazak, idući od vrata do vrata, ali to je formalnost, jer zahvaljujući nadzornim kamerama znaju ko se gdje nalazi.
Kao nadoknada za ovakva pravila i rizike, seljanima se nude značajne pogodnosti da bi ostali.
Oni ne plaćaju poreze niti najamninu, a zbog ekstremne izolovanosti imaju ogromno poljoprivredno zemljište.
Sve poljoprivredne proizvode koje ne prodaju otkupljuje država.
To je dovoljno dobar posao za Kima Kjung-raa koji je sa 16 godina u ruke uzeo oružje da brani selo tokom rata.
„Mislim da je razumno reći da je ovo raj na zemlji", kaže on uz osmjeh, dok sjedamo na trijem njegove kuće kako bismo uhvatili zrake večernjeg sunca.
Ovaj 87-godišnjak se hvali da ne samo da je jedan od najbogatijih poljoprivrednika na Korejskom poluostrvu, već da ima i obezbjeđenje svjetske klase koje ga štiti.
Ali to ga nije spriječilo da postavi nadzorne kamere zbog mogućih uljeza iz Sjeverne Koreje.
Simbolika Sela Slobode se izgubila za Kima i ostale mještane koji su ga osnovali.
Svi kažu da su ovdje ostali iz navike i nužde - tu su rođeni, a jedino su znali da se bave zemljoradnjom.
Ali dok generacija koja se borila za ovu zemlju polako izumire, mnoga njihova djeca su napustila selo.
Svih šest Kimovih ćerki otišlo je na školovanje i više nikada se nisu vratile.
Odlazak svakog deteta je dodatno slamao Kimovo srce.
Tokom našeg boravka, posjetila ga je treća najstarija ćerka, Jun-kjung.
„Dok sam odrastala, osejćala sam da je ovo opasno mjesto, ali nisam se bojala", kaže ona.
„Jednostavno nisam imala razlog da se vratim".
Poslije fakulteta upoznala je njenog muža, zaposlila se i par sa djecom živi u Seulu.
Ranije su samo muškarci mogli da njihove partnerke dovode da žive u selu, ali ženama to nije bilo dozvoljeno, pa su zbog ljubavi napuštale selo.
Pravila su se u međuvremenu promijenila, ali možda prekasno.
Uspavano Selo Slobode, sa svim ograničenjima koja se u njemu primjenjuju, više ne može da se takmiči sa jarkim svjetlima i bezgraničnim mogućnostima Južne Koreje danas.
Tokom protekle djecenije broj stanovnika je pao za trećinu, sa 213 na 138, dok se udio starijih stanovnika udvostručio.
Najsavremenija osnovna škola u selu, koju pohađaju djeca Gjung-hoa i Mi-sun, ima samo šest učenika po razredu, a većina njih dolazi iz okolnih mjesta koje su izvan Demilitarizovane zone.
Njihovog 10-godišnjeg sina okolina ne uznemirava.
Kađe da želi uvijek da živi u Selu Slobode, između ostalog i zato što će tako izbjeći služenje obaveznog vojnog roka u Južnoj Koreji, što je još jedna pogodnost koja se nudi mještanima.
Mi-sun i Gjung-ho su svjesni da će njihova djeca jednog dana otići.
Žele da oni putuju i iskuse svijet koji nije samo bodljikava žica.
„Mnogo je tražiti od mladih da ostanu ovdje da žive", kaže Gjung-ho i dodaje da selo vjerovatno neće postojati u budućnosti.
Sa krova opštinske zgrade, jasno se vidi Sjeverna Koreja i Selo Mira, Kijong, i impozantni jarbol sa zastavom visok 165 metara.
Potpukovnik Merkado pokazuje na neke od zgrada, objašnjavajući da su to samo fasade sa oslikanim prozorima.
Vjeruje se da su Sjevernokorejci odavno napustili Kijong.
Potpukovnik Merkado i njegov tim u Komandi Ujedinjenih nacija odlučni su da pomognu da Selo Slobode opstane i razmatraju na koje načine da ubijede ljude da ostanu.
Jedno rješenje je da se skrati vrijeme od osam mjeseci koje mora da se provede ovdje da bi se zadržalo prebivalište.
Potpukovnik Merkado se pribojava da ako dopuste da selo opustoši, da bi to značilo da je Južna Koreja odustala od mira i ponovnog ujedinjenja.
„To bi poslalo snažnu poruku da se uslovi primirja više ne sprovode", objašnjava on.
Međutim, kako godine prolaze, ponovno ujedinjenje se čini sve manje vjerovatnim.
Ne samo da je sjeverni dio poluostrva zvanično odustao od te politike, već sve veći broj Južnokorejaca više ne vjeruje da je to neophodno, pa čak to ni ne želi.
Kako ovaj san blijedi, sve je teže ubijediti ljude da žive na prvoj liniji neriješenog sukoba.
Kim Dong-ra kaže da će ovo biti posljednja godina da pravi žele od žira.
Prošle nedjelje je prisustvovala sahrani prijatelja.
Poslije toga je telefonom pozvala prijateljica i molila je da izdrži.
„Ostale smo samo ti i ja", rekla je ona.
„Pokušavam da izdržim", kaže mi Dong-ra.
„Ali, teško je u mojim godinama. Umrijeću mnogo prije sela".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.