BRIZBEJN - Rudnici Kalgoorlie u Australiji su jedina sličnost sa Varešom, gradićem u BiH, odakle su izbjegli 90-ih godina prošlog vijeka.
Porodica Vukančić, Martin i Mujesira, on katolik, ona Bošnjakinja, su morali da odu, jer je njihov brak bio mješovit, a Jugoslavija se raspadala po etničkim granicama.
Martin Vukančić danas uživa u uzgoju tropskih biljaka. Nešto slično je imao i u svojoj dnevnoj sobi u Varešu, nekada davno. Prisjeća se da je imao dobar posao i 100,000 dolara u banci. Međutim, kada su u ljeto, 1995. godine sletjeli u Brizbejn, sa sinom Slavenom, u džepu su imali svega 250 dolara, i jakne koje su ponijeli na sebi. Ne samo da su u ratu ostali bez novca i imovine, ostali su i bez svojih karijera. Vukančić, koji je nekada upravljao sa dva površinska kopa, došao je u situaciju da traži bilo kakav posao.
“Bukvalno samo krenuli od nule, od dna,” prisjeća se Martin Vukančić, dok novinarima sipa domaću kafu.
“Ja sam bio tehnički direktor, a kada sam došao ovdje, bio sam niko i ništa.” Aplicirao je na nekoliko rudarskih poslova u Australiji, ali svi su završavali istim razgovorom:
“Kada bi me pitali koliko radnog iskustva imam, rekao bih 15 godina. Ali, kada bi me pitali u kom rudniku sam radio i kada bih odgovorio da sam radio u Bosni, svi su prekidali vezu”, prisjeća se Vukančić.
Porodica Vukančić je vrlo brzo shvatila da je Australija zemlja mogućnosti, ali da moraju da nauče jezik i ponovo se vrate studiranju. Prva stvar koju je Mujesira Vukančić izgradila bilo je “utvrđenje za učenje”. Sto, sa stolicama okolo, sve je bilo prekrivreno knjigama, sveskama, rječnicima, gdje je, kako sama kaže, učila “kao idiot”.
“Samo bih uskočila tu i učila, učila i učila. Niko nije smio ništa da pomjeri. Samo bih prespavala, ili otišla do fakulteta, i onda se vraćala i ponovo učila,” kaže ona. Njena odlučnost da uspije bila je zaostavština još iz rata, kada se svakodnevno borila da preživi.
“Baš zbog svega što smo prošli i preživjeli, nešto je u meni stalno govorilo: Nećeš me uništiti”, prisjeća se ona, dodajući da je bila odlučna da opet bude ono što je bila, bez obzira koliko energije uložila u to. U međuvremenu, oboje su dobili australijske kvalifikacije: gospođa Vukančić diplomu u primjenjenoj hemiji, a suprug kao rudarski inžinjer. I dok gledaju zajedno Martinovu sliku sa diplomiranja, gdje je izgledao blijed, poput duha, Martin na sve to kaže:
”Ali, bio sam srećan, jer sam se riješio stresa učenja na jeziku koji sam tek naučio i paralenog rada”, kaže on. I dok su putovali na različite univerzitete, usput su raznosili flajere po kućama, kako bi zaradili bar za prevoz. Ali, iz današnje perspektive, kada je izgubio sve napuštajući BiH u po noći, kaže da više ne cijeni materijelne stvari. Pa, ipak, gospođa Vukančić kaže da joj je najsrećniji dan bio kada je dobila posao:
“Željela sam da živim od onoga što sam naučila, željela sam se odužiti zajednici”, kaže ona. I Martin je imao sreće. Naime, pola godine nakon što je diplomirao, ponuđen mu je posao u rudniku “Kanowna Belle”, gdje je dobio ček na 5000 dolara.
“Bio sam zaprepašten. Govorio sam sam sebi: Martine, reci nešto, skoči od sreće”, prisjeća se on. I dok je u početku bio nepovjerljiv jer je to bila ogromna plata na godišnjem nivou, na kraju se ispostavilo da je ponuda bila iskrena.
I dok se prisjećaju rata u BiH, ipak kažu da je Australija njihova zemlja iz snova:
“Kada je riječ o Australiji, ništa ne bih mijenjao, apsolutno ništa i tačka”, kaže Martin. Ovaj bračni par je srećan i pustio je korjenje u Godlfildsu. Njihova odlučnost da uspiju bila je vođena i željom da njihov sin Slaven, za kojeg kažu da govori kao pravi Aussie, ima bolju budućnost. I dok priznaje da u BiH nisu dobro gledali na miješovite brakove, u Australiji se osjeća potpuno slobodan:
“Možete podjeliti jabuku na pola, ali ne i nas dvoje”, kaže na kraju Vukančić, osmjehujući se svojoj ženi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.