Holokausta se svake godine prisjećamo 27. januara, na dan oslobođenja Aušvic, što znači da se većina prisjećanja i komemoracija temelji na prisjećanju na sistematski pokolj evropskih Jevreja. Druge žrtve nacističkog rasizma, uključujući i Sinte i Rome, ponekada su stavljene na kraj kolone.
Ali grupa koju svi gotovo uvijek zaborave su Nijemci afričkog porijekla. Svi se ti glasovi napokon trebaju čuti, piše "Independent", ne samo zato da u potpunosti razumijemo što je sve sa sobom donio Holokaust, nego kakva je bila paleta nacističkog rasizma.
Nekoliko hiljada građana takvog porijekla je živjelo u Njemačkoj (iako pravi popis nikada nije napravljen) kada je 1933. godine Adolf Hitler došao na vlast. Većina ih je poticala iz nekadašnjih njemačkih kolonija u Africi (koje su izgubili nakon Prvog svjetskog rata).
Iako su bili razasuti širom države i porodičnim vezama povezani s građanima izvan Njemačke mnogi su bili aktivni u komunističkim i anti-rasističkim organizacijama.
Među prvim potezima nacističkog režima bilo je gušenje njihovog političkog aktivizma. Ujedno bilo je 600 do 800 djece koja potiču od francuskih kolonijalnih vojnika, mnogi su od njih bili afričkog porijekla, a tamo su se naselili kada je francuska vojska okupirala zapadni dio Njemačke kao dio mirovnog sporazuma 1919. godine.
Francuske su se trupe povukle 1930. i regija je demilitarizovana dok Hitler tamo nije vratio trupe 1936. godine. Nirnberški zakoni su Jevrejima oduzeli njihova državljanstva i zabranili im da se žene i udaju, ili imaju odnose s "osobama germanske krvi".
Slično pravilo, piše "Independent", doneseno je i za Rome i Sinte, kao i građane afričkog porijekla. Oni su bili "strane krvi" i upravo zato podložni Nirnberškim zakonima. Vrlo malo osoba afričkog porijekla imalo je njemačke pasoše, iako su rođeni u Njemačkoj, ali to je postalo potpuno nemoguće kada su im dati pasoši koji su ih proglasili "crncima bez države".
Godine 1941. djeca su isključena iz javnih škola, a većina ih je morala da toleriše rasističko iživljavanje. Zabranjeno im je profesionalno usavršavanje ili odlazak na fakultet.
Ionako su se jedva zapošljavali, a to se dodatno pogoršalo nakon 1933. godine. Išli su na prisilni rad kao "strani radnici" tokom Drugog svjetskog rata. Filmovi i predstave koji su bili propaganda za povratak njemačkih kolonija u Africi bili su im jedan od rijetkih izvora prihoda, s obzirom da im je svako drugo javno pojavljivanje ili rad bio zabranjen.
SS-ovac Hajnrih Himler 1942. godine potrudio se da napravi popis svih "crnaca" u Evropi vjerovatno s nekom čistkom na umu, ali to se nikada nije odigralo, barem ne organizovano kako je to zamislio Himler.
Istraživanja pokazuju kako je oko dvadesetak Nijemaca afričkog porijekla bačeno u koncentracione logore i zatvore, a bar je jedan bio žrtva eutanazije. Jedan čovjek je poslan u logor jer je bio mulat ('Mischling' ili mješanac), ime mu je bilo Gert Šram, a 1944. godine je imao 15 godina.
Šram je bio sin Mariane Šram i Džeka Branksona, inžinjera iz američke kompanije koji je poslan u Njemačku da radi na projektu. Šram je odrastao u Njemačkoj, a nakon što je završio osnovnu školu radio je kao ispomoć kod automehaničara s obzirom da mu je školovanje bilo strogo zabranjeno kao "mješancu prvog reda".
Nacisti su ga takođe opisivali kao "živi dokaz ilegalnog međurasnog incesta" koji je nosio mogućnost smrtne kazne. Njegov otac je, nakon što je završio rad na projektu, nekoliko puta posjećivao sina, te je upravo radi toga uhapšen 1941. godine i deportovan u Aušvic gdje je umro.
Njegov sin je preživio boravak u logoru Bušenvald. Godinama kasnije, nakon što se vratio majci u rodni kraj, radio je u rudnicima jer nikako nije mogao naći bolji posao. Kasnije je ipak uspio da postane sertifikovani mehaničar.
U nacističkoj Njemačkoj proces koji bi završio utamničenjem najčešće bi započeo optužbama za devijantno ponašanje. Biti crn značilo je biti vidljiv policiji, i to je bio sasvim dovoljan razlog da se pojedinci zadrže u zatvoru. U tom smislu Nijemci afričkog porijekla nisu bili žrtve partikularnog nacističkog rasizma, već pojačanog rasizma kakvog oko sebe vidimo i dan danas.
To ne znači da politika "rasnog zagađenja" nije uzrokovao teške traume takvim porodicama. Najviše su se bojali nasilnog razdvajanja. Ako je žena bila trudna ili je već imala dijete, partner (ili ona osoba od njih dvoje koja je bila crna) bila bi izložena prisilnoj sterilizaciji. U tajnoj akciji 1937. godine 400 djece sa zapada Njemačke (današnja savezna država Sjeverna Rajna-Vestfalija/Porajnje) nasilno je sterilisano, a širile su se i glasine o ljudima koji su nestajali, što je dodatno plašilo građane.
Bile su to prve generacije post-kolonijalnog doba koje su stasale u Njemačkoj (slična je situacija bila i u Francuskoj), a ovakav ih je tretman potpuno uništio i razvodnio. Proganjanje i maltretiranje od strane nacista rodilo je nasljeđe u kojem se nije smjelo razgovarati o njemačkoj kolonijalnoj ostavštini, i mogućnosti da bijelci i crnci dijele isti društveni i kulturni, pa i životni prostor.
Taj problem se ogleda i u Njemačkoj reakciji na izbjegličku krizu. Izbjeglice su, ako je suditi po Angeli Merkel, dobrodošle u Njemačku, i to je ideja koju podržavaju liberalni humanitarci koji su bili prisutni u njemačkom društvu i koje je dodatno u vlastita uvjerenja uvjerilo iskustvo s nacizmom. Reakcija protiv izbjeglica otkriva i drugu stranu medalje. Ima Nijemaca koji se boje imigracije, i nisu sami u Evropi.
Ali, njihova je ideja Njemačke zapravo duboko ukorijenjena u ideji iz 1945. godine, a to je da koliko god neko bio uzoran građanin ne može biti "pravi" Nijemac ako nije bijelac.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.