Brod HMS Wager, kasnije zlokobno prozvan "HMS Cannibal" nasukao se na stijene obale ostrva na poziciji 47°40′43″S 75°02′57″W, mjesta nedaleko od Čilea koje će kasnije biti nazvano ostrvo Vager.
Na brodu je zavladao haos, dio posade je provalio u zaključane sobe, ukrali su alkohol i napili se, da bi se kasnije naoružali i počeli pljačkati - oblačeći se u odjeću oficira i započinjući tuče. Ostalih 140 muškaraca i oficira uzelo je čamce na brodu te su se zaputili na sigurno - prema obali.
Sljedećeg dana, u petak 15. maja 1741., brod je potonuo povlačeći sa sobom pijane mornare u dubine. Nakon što su mornari Kraljevske mornarice Njegova veličanstva doživjeli brodolom na obali Južne Amerike, izgubili su sav osjećaj za red. Posada je uspjela naći zemlju gdje su podigli kamp, ali u odvojenim područjima, zanemarujući odluke svog kapetana. On je to za njih i praktički prestao biti, jer nisu bili na njegovom brodu. Neki su lutali ostrvom ludi od gladi, dok su drugi pak očajnički smišljali načine kako pobjeći s ostrva.
Jedini put kad su se uspjeli vratiti do broda je bila misija prikupljanja hrane s njega. Međutim, to se pokazalo težim nego su mislili, jer je njihov kapetan pokupio zalihe i čuvao ih pod stražom, piše Vintage News.
Nakon što su shvatili da preostalu hranu neće dijeliti s njima, pokušali su ga ubiti postavljanjem baruta oko njegovog šatora. Srećom, kapetan je plan otkrio baš na vrijeme.
Jeli utopljenike, iskopavali leševe
Samo nekoliko sedmica nakon što su bili zatočeni na ostrvu, muškarci su se pretvorili u buntovnike i kanibale.
Najprije su počeli jesti leševe nesretnih mornara koje bi more izbacilo na obalu. U trenucima očaja, iskopali su čak i leševe muškaraca koje su prvih dana zakopali. Jedan je preživjeli časnik posade ispričao kako je zatekao malog od palube kako jede jetru svog preminulog prijatelja. Na čelu HMS Wagera bio je kapetan Dejvid Čip, koji je svoju nesposobnost i manjak autoriteta pokazao tek nakon što se brod potopio.
Nije pomogla ni činjenica što je bio vrlo nesiguran čovjek, vrlo nagle čudi, što je rezultiralo time da su njegovi osjećaji preuzeli kontrolu nad racionalnim umom i učinili situaciju još gorom nego što je bila. Išao je tako daleko da je kažnjavao one koje nisu slušali - bičujući ljude koji su uhvaćeni u krađi zatim odbijajući brinuti se o njihovim ranama, što je rezultiralo brojnim smrtima.
Iako je kapetan Čip mislio kako će njegova čvrstina pomoći u kontrolisanju posade, to ih je samo još više otuđilo, ostavljajući ih da brinu sami o sebi. Gotovo tri sedmice nakon brodoloma, kapetan je intervenisao u svađi između dvojice pijanih mornara. Pucao je svojim pištoljem na jednog od njih, ali je s prvim hicem promašio. Pucao je opet i pogodio ga u obraz, a potom je odbio dopustiti ljekaru da mu sredi povredu, zbog čega je mornar umro. To je dodalo još jednog mrtvaca na hrpu leševa na ostrvu. Kanibalska saga i priča očaja HMS Wagera dosta je nepoznata, umjesto toga svi se sjećaju Bountyja koji je doživio svoju katastrofu pola vijeka kasnije.
Dok je iskustvo Vagera gadna priča o muškarcima koji pokušavaju preživjeti, ono otkriva istinu o tome kako ljudi reaguju u opasnoj situaciji. Ti su ljudi jeli jedni druge i ubijali jedni druge pokušavajući preživjeti, pa su na kraju poludjeli.
Za one koji su preživjeli, njihove su priče postale vrlo popularne i javnost je žudjela čuti grozote koje su se dogodile. Pomorski istoričar, kontraadmiral C.H. Lajman, koristio je te priče i nadopunio ih je s pismom kapetana Čipa, s ciljem povezivanja lošeg vodstva i obilja alkohola s gubitkom ljudskosti. Mnogi istoričari vjeruju da je putovanje HMS Vagera bilo osuđeno od samog početka. Bio je jedan od šest brodova koji su krenuli napadati Španiju, engleskog ratnog neprijatelja. Destinacija im je bila Južna Amerika, gdje su naumili zarobiti španske brodove.
Pretvorili se u varvare
Prvobitno je bio skladišni brod, ali pretvoren je u borbeni s postavljanjem 28 puški i 160 članova posade. Ne samo da je brod prevozio oružje, već i ogromnu količinu alkohola koju su trebali razdijeliti među ostalim brodovima. Budući da je odaziv za vojačenje posade bio loš, posadu je činila ekipa mahom staraca i poluinvalida, s rijetkim izuzecima. Neki od njih uopšte nisu bili u stanju da plove. P
rije isplovljavanja, već je na pristaništu bilo problema, zbog čega je odlazak odgođen. Zbog toga je brod morao proći kroz rt Horn, gdje je more uvijek nemirno. Jedan se jarbol slomio, pa se brod odvojio od drugih. Ubrzo nakon toga, kapetan Čip je pao i slomio ključnu kost. Ljekar mu je tada dao opijate za bol, pa je bio u stanju polusvijesti kad je brod uletio u oluju.
Brod je udario u stijene u 4 sata i 30 minuta ujutro, a muškarci koji su bili ispod palube odmah su se utopili, dok je ostatak očajnički pokušao pobjeći. Nakon što su se nasukali, neki su mornari veslali prema obali, dok su drugi na brodu otvarali vino i viski. Krajem juna te 1740. na ostrvu je umrlo 40 muškaraca od njih 140 koji su preživjeli brodolom. Džon Bajron, tada 16-godišnjak koji je pisao o svom iskustvu na ostrvu, uspio je ukrotiti divljeg psa kojeg je posada nakraju ipak pojela. Sedmicama kasnije, pronašao je ostatke psa - šape koje je jeo sirove, lud od gladi.
U jednom trenutku su na ostrvo su došli domoroci s kanuima te su muškarcima dali školjke i ribe. Međutim, preživjeli su se pretvorili u tolike divljake da su navalili na njihove žene, pa su domoroci pobjegli. Iako je bilo puno planova za bijeg od ostrva, kapetan Ćep ih je sve odbio. Ljudima koji ga više nisu željeli trpjeti kap je prelila čašu te su ga zavezali i zatočili u njegovom šatoru, zajedno s ljekarom i jednim oficir. Uzeli su dugi brodski čamac i dva manja čamca te su se otisnuli s ostrva.
U dva mala čamca, Džon Bulkelej i 72 muškaraca imali su hrane za samo 12 dana, a preživljavali su na malo brašna, postajući umorni i bolesni. Jedanaest muškaraca tražilo je da ih iskrcaju na obalu džungle i nikad više nisu viđeni. Na obali Atlantika kraj Južne Amerike, muškarci su uspjeli otplivati do ostrva i ubiti neku divljač. Na kraju, samo 30 muškaraca preživjelo je putovanje. Začudo, muškarci koji su ostali na ostrvu bili su još živi. Jeli su morske alge i žvakali vlastite cipele kako bi preživjeli.
Čip i Bajron su uspjeli s još nekoliko ljudi doći do Santjaga, gdje su se ukrcali u brod za Englesku. Preostali mornari koji su preživjeli bili su zarobljeni i prodani Špancima kao zarobljenici.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.