TREBINJE, TORONTO - Cvijeta Šošo (86), kada je iz trebinjskog kraja otišla u Kanadu prije 14 godina, sa sobom je ponijela i sjemena, pa danas usred Toronta uzgaja hercegovačke autohtone biljke.
Uzgajajući u gradu na drugom kontinentu zeleni kupus, takozvani raštan, ali i blitvu, zelenu salatu, celer, bijeli i crni luk, ljutiku, boraniju, maslidžan i lavander, ova žena je sačuvala od zaborava miris Hercegovine.
"Da mi je neko prije rata rekao da ću do kraja života raditi na zemlji, to ne bi bila nikakva novost, jer sam to navikla i to volim, ali da mi je pomenuo da ću živjeti u Kanadi, to mu nikako ne bih vjerovala, iako je tamo bilo četvoro moje djece", kaže Cvijeta.
Ona je još, kuvajući hercegovačke specijalitete, uspjela sačuvati miris rodnog kraja, ne samo u svojoj već i u kućama svoje djece i unučadi. Trebinje je, kaže, napustila 1997. godine, a svoje selo Baljivce u regiji Bobani između Trebinja i Dubrovnika još 1992, u vrijeme proteklog rata. Kada je došla u Kanadu napravila je odmah baštu u kojoj je, uzgajajući povrće, uspijevala ugušiti tugu za zavičajem.
"Ni danas, ipak, nema dana da ne pomislim na boje Baljvice, okrenute suncu i moru", tvrdi Cvijeta.
Kaže da joj se tako ponekad u mirisu raštana i blitve učini i da osjeti miris mora, pa joj taj rad u bašti kojim je nekada odvraćala misli od zavičajne čežnje danas osvježava sjećanja na zavičaj, ne dajući im da izblijede. Na oko stotinu kvadratnih metara zemlje uspijeva uzgojiti većinu povrća potrebnog za njeno i za domaćinstva njenih kćeri, jer je odavno uhodala cikluse sadnje i branja, a svaki pedalj nastoji što bolje iskoristiti.
Tako je, dodaje, isplanirala i svoje vrijeme, pa u baštu odlazi i prijepodne i popodne, jer joj je to jedina zanimacija u Kanadi koju više ne naziva tuđom i u kojoj je naučila da se i pojedine vrste hrane treba suzdržavati da se ne bi debljala, zbog čega, kako u šali govori, u svojoj bašti ne sadi krompir.
Iako se sa sjetom prisjeća da se u njenim Baljivcima nikada nije vodilo računa o tome od čega se deblja, a od čega ne, jer se mnogo fizički radilo i svi su bili zdravi i vitalni, baka Cvijeta je svjesna da se sada i u njenoj Hercegovini i cijelom svijetu vodi drugačiji život.
Inače, ova ponosna Hercegovka je najsrećnija kada vezicu svoga raštana može pokloniti nekom Kanađaninu, kome je dosadila vještačka hrana.