Život

Laza Lazarević i Ana Gutjar: Švabica zarobila Lazino srce

Laza Lazarević i Ana Gutjar: Švabica zarobila Lazino srce
Foto: N.N. | Laza Lazarević i Ana Gutjar: Švabica zarobila Lazino srce

Usamljen i bolešljiv, produhovljena lica i očiju iz kojih je gorio plam, Laza Lazarević je sa samo devet pripovijedaka zauzeo veoma važno mjesto u srpskoj književnosti.

Rođeni Šapčanin, odrastao je u trgovačkoj porodici i kući prepunoj knjiga, a često je njihov dom posjećivao nadaleko čuveni Vuk Karadžić. Gimnaziju je završio u Šapcu, a onda je na dalje školovanje otišao u Beograd, gdje je živio kod zeta Milorada Šapčanina, književnika i tadašnjeg upravnika Narodnog pozorišta.

U tim školskim danima Laza nije spoznao čari prve ljubavi. Kako je pisao njegov pobratim Kosta N. Hristić, studenti Velike škole nisu imali kontakta sa djevojkama. One su poslije osnovne škole išle u institute isključivo za djevojke, a po gradu su se uvijek šetale u društvu služavke ili nekog rođaka. I da je postojala neka simpatija, vrlo je vjerovatno da sramežljivi Laza ne bi imao hrabrosti da joj priđe. Tako je prvu ljubav spoznao tek u Berlinu, kada je nakon mnogo peripetija uspio da upiše medicinu u ovom njemačkom gradu. Pravo nikad nije volio, studirao ga je tek tako, da bi ga završio. Oduvijek je želio da postane "gospodin doktor".

U Berlinu je vodio skroman studentski život, jedina pokretačka snaga bila su mu sjećanja na majku i sestre, čak ga ni narušeno zdravstveno stanje nije pokolebalo u odluci da postane ljekar. Tih godina u dalekoj Njemačkoj rodila se ljubav. Bio je oktobar 1873. godine. Prvu ljubav je upoznao u kući u kojoj je stanovao, a idilu koju je živio tih dana u obliku 13 pisama pretočio je u svoju prvu pripovijetku "Švabica". Sav u ljubavnom zanosu, pisao je: "Pratim je na klaviru kad peva; dodajem joj igle kad ispadnu; ogrćem joj kabanicu kad pođe u šetnju". Tako je pomenuta pripovijetka postala prvi ljubavni roman u srpskoj književnosti.

Švabica, po imenu Ana Gutjar, potpuno je zaposjela srce mladog Laze. Kad bi bila odsutna, bolovao je i iz sobe nije izlazio. Kada je bila u kući, čitav Lazin život se vrtio oko nje. Zimske noći su provodili u trpezariji gledajući se i razmjenjujući misli i osjećanja. Sve o ljubavnom životu ovog velikog pripovjedača može se pronaći u njegovoj svojevrsnoj autobiografiji, pomenutoj "Švabici".

Spram ljubavne idile, bio je problem sa novcem... Išao je bez zimskog kaputa pa je bio prinuđen da proda neke svoje vrijednosti koje su mu ostale i kupi jedan, ali i izvede Anu. Šetnje dvoje mladih, poljupci i ljubav, grijali su te zime mladog Lazu više nego ijedan kaput koji bi nosio. Međutim, ta ljubav je bila osuđena na nesrećan kraj. Lazu su čekali u rodnom Šapcu. Bio je jedino muško dijete, a pošto je rano ostao bez oca, sve oči bile su uprte u njega. Stoga je rastanak s Anom bio neminovan.

"Ona me gledala, blijeda kao jaka na košulji: 'To je sve tako neočekivano, da ja ne znam šta da ti kažem. Ja neću sažaljenje. Ti si… Vi ste slobodni!'"

Jovan Skerlić će tri decenije kasnije, i dalje ljut zbog Lazinog izbora, pisati: "Bilo je očekivati da će taj oslobođeni duh, budući lekar, moderan čovek, ići za svojom glavom i za svojim srcem. Ali ne! Duhovna pokornost, tradicija je jača, i on će pognuti glavu pred apstrakcijom porodice."

Vratio se u Šabac, učestvovao u srpsko-turskom ratu, sa narodnom vojskom ušao u Niš, a onda se opet obreo u Berlinu i to ni manje ni više nego u stanu u kome je nekada živjela njegova voljena Ana. Sudbina se opet poigrava sa mladim Lazom. Tu završava studije i postaje "doktor cjelokupnog ljekarstva". Vraća se u rodnu Srbiju, dobija posao u Beogradu i čvrsto rješava da zasnuje porodični dom. Izbor je pao na Poleksiju - Polu, kćerku državnika Nikole Hristića, sestru pobratima Koste. Vjenčanje se održalo 22. maja 1881. godine, a Laza je čak i u tom času u mislima čuvao dragu mu Švabicu. Možda je ljubav poklonio Ani, ali je u Poli pronašao odanu prijateljicu koja je u njihov dom unijela spokoj i sigurnost. Napravili su kuću preko puta kafane "Dva goluba", a tu su im se i djeca rodila: Milorad, Anđelija, Kuzman i Vladan.

Liječio je druge, a sam bolovao. U srpsko-bugarskom ratu se namučio, vidao je ranjenike, a sa svojim zdravljem kuburio. Međutim, nijedno zrno ga nije okrznulo. Živ se vratio u Beograd svojoj Poli. A tu, u glavnom gradu, bio je, kako su ga onda zvali, sirotinjska majka. Besplatno je pregledao one najsiromašnije pa im je čak i novac za lijekove davao. Toliko je veliki čovjek bio. Dobio je čin sanitetskog pukovnika u penziji, postao je član Glavnog sanitetskog savjeta, redovni član Srpskog učenog društva, dopisni član Srpske kraljevske akademije, pa čak i lični ljekar kralja Milana. Sa suprugom Polom je pronašao sreću koja mu se nije smiješila sa voljenom Anom, ali ih je na porodičnom polju pratila crna kob. Kuzman i Vladan su kao mali umrli od tuberkuloze, a zatim je Lazu i majka napustila. Na kraju, i četrdesetogodišnjeg Lazu savladala je grudobolja. Posljednje ljeto, 1890, proveo je u hladovini svoje bujne bašte. Jesen je dočekao bolestan, a jedino što ga je obradovalo bilo je priznanje akademije, kada je sa Simom Matavuljem podijelio prvu nagradu za najbolju pripovijetku.

U podne 10. januara 1891. rekao je svojoj dragoj Poleksiji: "Putovaćemo u osam i po!". A kada je preminuo kazaljke na satu pokazivale su osam i tri četvrtine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije