BANGKOK - Na ulicama Bangkoka, ali i u turističkim mjestima i na plažama Tajlanda žive stotine beskućnika sa Zapada - uglavnom onih koje su "bez prebijene pare" ostavile tajlandske djevojke, ili koji se bore sa alkoholizmom, narkomanijom...
Prema podacima tajlandske humanitarne organizacije, broj zapadnjačkih beskućnika na Tajlandu stalno raste, a trenutno ih je oko 200.
"Viđamo sve više stranaca beskućnika, a mnogi su se razdvojili od svojih tajlandskih žena i sad nemaju novca", kaže za magazin "Tajm" Nati Saravari, generalni sekretar Fondacije "Isarachon":
"Hodaju, sjede po tržnim centrima tokom dana, a noću preturaju po đubretu da bi pronašli hranu."
Procjenjuje se da na Tajlandu ima oko 30.000 beskućnika, uglavnom Tajlanđana, ali i građana Laosa, Burme i Kambodže. Većina lokalaca čudi se kad među beskućnicima vidi Zapadnjaka, pa priče o njima često završe na naslovnim stranama lokalnih medija.
Pol Garigan je Irac, ima 44 godine i proveo je pet godina "ispijajući alkohol do besvijesti". Godine 2006, prestao je da pije i od tada piše knjigu o svom iskustvu. primjećuje da mnogi stranci koji dolaze na Tajland već imaju problem s alkoholom ili drogom, ali ga "kod kuće drže pod kontrolom" - no stvar potpuno izmiče kontroli u zemlji u kojoj praktično nema nikakvih zabrana.
"Bangkok post" pisao je o Amerikancu iz Sjeverne Karoline, Silvesteru (61), koji kao beskućnik živi u Pataji, gradu na obali koji je poznat po seks-industriji. Silvester se 2009. godine zaljubio u Tajlanđanku iz lokalnog bara i potrošio sav novac da bi joj kupio automobil, pa kamionet. Dvije godine kasnije, ostavila ga je bez prebijene pare.
"Na plaži, imam prijatelje koji su beskućnici sa Tajlanda. Dijelimo hranu, cigarete, alkohol", priča.
Pravni savjetnik Riz Boni trenutno ima nekoliko klijenata u sličnoj situaciji. Kaže da Zapadnjaci, opčinjeni Tajlanđankama, često "ne mogu da naprave razliku između istine i onoga što im govore", pa su u potrazi za partnerkama "laka meta".
"Pošto ne poznaju tajlandske propise, podlegnu pritisku i kupe automobil na ime svoje djevojke. Istina je, međutim, da ne postoje pravne prepreke da kupe automobil na svoje ime", navodi Boni. Sve počne kupovinom automobila, pa dođe na red "kuća na njeno ime", uz "lažno objašnjenje da će sve dijeliti", ali niko ne potpiše nikakav dokument kojim se to potvrđuje: "I onda, kad sve plate, djevojke ih jednostavno izbace."
Jednom kad se nađu na ulici, bez novca, teško je pobjeći.
Američka ambasada u Bangkoku zato ima "pune ruke posla", potvrđuje i portparol ambasade Volter Braunoler, iako ne može da precizira o kojem je broju "oštećenih" riječ.
Kako je rekao za "Tajm", povratak kući, u Sjedinjene Države, košta oko 2.000 dolara i najveći dio te sume je za avio kartu, ali tu su i troškovi ljekarskog pregleda, privremenog smještaja, obroka, imigracionih taksi.
"Tajm" primećuje da iako je priča o Zapadnjacima beskućnicima tužna, ulicama Tajlanda hara mnogo veći problem, o kojem se uglavnom ćuti.
Alesandra Rasel vodi humanitarnu organizaciju "Urban lajt" (Urban Light), koja pomaže mladićima koji se bave prostitucijom na sjeveru Tajlanda. Većina tih mladića su ilegalni imigranti koji su pobjegli od građanskog rata u Burmi.
"Nećete nigdje naći izvještaj o tinejdžeru koji spava na pijaci cvijeća i kojem makro prilazi svake večeri, niti priču o momku koji radi u 'ulici crvenih fenjera' iz planinskog sela, koji govori samo jezik svog plemena", primjećuje Rasel za "Tajm" i zaključuje:
"Tragična je svaka priča o beskućniku, ali - ako ništa drugo - Zapadnjake na Tajlandu možete prebrojati, a kad je riječ o najranjivijim slojevima društva - o njima ne postoje ni brojevi."