ZAGREB - Životni put “švedskog kuma” počeo je u siromašnoj bosanskoj porodici. Milan Ševo rodio se 1968. u malom gradu Bosanskom Petrovcu. “Imao sam dvije majice i jedan par cipela”, prisjeća se u knjizi “Švedski kum”, svojevrsnoj svojoj biografiji, koju je napisao švedski istraživački novinar Nuri Kino, a nedavno je objavljena u Švedskoj.
Kad je imao dvije godine, njegova se porodica prvi put preselila u Švedsku. Tri godine kasnije vratili su se u rodni kraj. Otac je odlučio sagraditi kuću na periferiji, no kako nije razmišljao o priključku na vodu i struju, kuća nije dovršena pa su propali planovi o velikom porodičnom domu.
Ušteđevina iz Švedske brzo se istopila, otac je počeo piti i uskoro je napustio porodicu. Ševina majka s troje se djece uselila u baraku koja im je trebala služiti kao skladište. Bili su jako siromašni i Ševo se sjeća da je često bio gladan. Nakon nekoliko godina u BiH, Ševo se 1979. s majkom, starijim bratom i sestrom vratio u Švedsku. Preko socijalne službe dobili su stan s četiri spavaće sobe, u jednom od predgrađa Stokholma. Peti razred počeo je pohađati u školi u Vĺrby gĺrdu i trudio se uklopiti.
Jedan od njegovih prijatelja volio je krasti. Ševo se ne sjeća zašto, no ubrzo je kralo čitavo društvo. Počeli su sa sladoledom, potom prešli na bicikle. Ševina majka nije primjećivala da joj sin dolazi kući u novim jaknama, stalno je radila i jedino joj je bilo važno da u frižideru uvijek bude hrane.
“Kad gledam unatrag, mislim da je možda ipak škola trebala učiniti više. Trebali su imati više razumijevanja za samohrane roditelje koji nisu stizali kontrolisati djecu dok su se borili za opstanak”, kaže u knjizi Ševo.
U višim razredima osnovne škole počeo se tući. Njegovo društvo sukobljavalo se s grupicama iz drugih kvartova i škola. Ubrzo je došlo do sukoba imigrantske djece s mladim neonacistima. Stvoren je mentalitet bandi i suparnici su se međusobno tukli bez razloga. Ševu i njegove prijatelje odgajala je ulica, a krađe su u međuvremenu postajale sve ozbiljnije. Poenta je bila biti bolji i hrabriji od drugih. Tako se sticao ‘respekt’ društva.
Ševo je sve više markirao iz škole, a policija ga je sve češće lovila u sitnijim krađama. Zbog toga je dodijeljen hraniteljskoj porodic. S etničkom švedskom porodicom proveo je 18 mjeseci, a za to je vrijeme popravio ocjene i upisao školu za ugostitelje. Ta porodica imala je dva biološka sina njegove dobi i jednu posvojenu kćerku iz Afrike. Živjeli su u Estermalmu, bogatoj četvrti u centru Stokholma. Ševo se ipak nikada nije osjećao sasvim kao kod kuće i nedostajala mu je porodica.
U međuvremenu je u centru Stokholma upoznao ‘ljude iz grada’. Zločini su tamo bili veći - pljačkalo se sefove. Tamo je ležala velika lova, bilo je lako, a kazne su bile blage. Nakon što je napustio hraniteljski dom, vratio se majci u predgrađe. No više nije bilo povratka pljačkanju pijanih švedskih posjetioca kafana i ‘mažnjavanju’ torbica na motociklu.
Kako se Ševo pokazao izuzetno talentovan, za njega su zanimanje pokazali stariji Jugosloveni u kvartu. Polako su ga počeli voditi na manje ‘poslove’. “Kad su me prvi put poveli nisu me pitali želim li, samo su mi dali pištolj. Trebao sam držati ljude na nišanu dok oni ne pokupe novac. Iako sam se time kasnije hvalio vršnjacima, osjećao sam kako je to bilo pogrešno”, ispričao je Ševo. Tada je imao 16 godina.
Do tada je već počeo trenirati borilačke vještine. Treninzi su postali tačka oko koje se vrtio njegov svakodnevni život. U klubu je bio sedam dana sedmično i po dva puta dnevno. Počeo se i natjecati, a tada je upoznao Liama Norberga, budućega poznatoga švedskoga glumca. Na početku su bili rivali, trenirali su kod konkurencije, a Ševo je potom prešao u njegov klub. Tamo je upoznao i Paola Roberta, danas poznatog bivšeg boksera, koji se spominje u knjizi Stiga Larsona “Djevojka koja se igrala vatrom”. S 19 godina otišao je odslužiti vojni rok u Jugoslaviju.
Kad se vratio, pokušao je dati još jednu šansu životu u predgrađu i zaposlio se kao kuvar u hotelu Sheraton. No bilo je prenaporno i uskoro se vratio ulici.