Naši preci nisu primali u svoju kuću samo njima poznate osobe (rodbinu, kumove, prijatelje, bivše komšije..) već i strane i nepoznate, a ovaj običaj, pružanja gostoprimstva svima održao se i u 20. vijeku, kažu etimolozi.
Gostoprimstvo je jednim dijelom bilo u vezi sa putnicima ili zlovoljnicima, zbog kojih su mnoga domaćinstva zarad njihovog prijema imala i posebne sobe ili kuće u dvorištu sa tom namjenom i sa nazivima kao što su: gostinska soba, gostinska kuća ili konak, navodi se u “Glasu javnosti”.
Svaki namjernik mogao je biti siguran da će naći prijatno utočište. Gdje god ga zatekla noć. Iako mu je vrata otvarao gorštak namrštenog čela, gustih obrva, prodornog pogleda, orlovskog nosa, izraženih brkova i koščatih vilica; gostu je ta “namrgođena dobroćudnost” širom otvarala i kuću i srce. I postelju i trpezu. I sve što se u kući zateklo.
Strah od božje kazne i sujeverje
Sve četiri svjetske religije judaizam, hrišćanstvo, budizam i islam za najveću vrlinu smatraju milosrđe. A pod milosrđem podrazumijevalo se i gostoprimstvo. Vjerovalo se da odbijanje gostoprimstva predstavlja veliki grijeh, koji povlači i odgovarajuću kaznu. Božju. Brojni su primjeri u literaturi i svetim knjigama.
Epifanija božanstava i natprirodnih bića je jedna od najpoznatijih pojava u religiji i mitovima. I kod naših predaka postoje mnoga predanja sa ovakvim ili sličnim motivima. Kome nisu poznate priče u kojima se najčešće sam Gospod ili u društvu sa svetim Petrom, ili sam sveti Sava ili sveti Arhanđeo javljaju prerušeni u putnika, odnosno prosjaka i traže milost i gostoprimstvo. Nakon iskušavanja domaćina stiže zaslužena sudbina.
Primitivan je čovjek u svakom putniku i prosjaku gledao eventualnu epifaniju (prerušenog apostola, sveca ili neko natprirodno biće) i zato mislio da je na “njegovu polzu” prijem svakog putnika. Kao što ga uči “Poslanica Jevrejima” : “Gostoljubivost ne zaboravljajte, jer neki ne znajući primiše anđela na konak”. Ali, i kada zaslužena pohvala ili ukor nisu očigledni i trenutni, vjerovalo se da ove smrtnike sačekuju na onom svijetu u obliku raja ili pakla.
Gost nije smio da se uvrijedi
O značaju običaja i navike pružanja gostoprimstva namjernicima za naš religiozni narod u prošlosti, ilustrativan je primjer da je jedna od zabrana u “Zakonu za raju” iz 1635. godine bila davanje konaka i utočišta nepoznatim putnicima. I zdravim i bolesnim. I vjerujućim i nevjerujućim. I ubogim i bogatim. Za njih je bio, po tom propisu, predviđen prostor oko ili ispred ulaznih manastirskih kapija.
Obaveza je napomenuti i naglasiti da nije samo domaćin morao paziti da ne uvrijedi gosta i da mu se ništa nije smjelo odbiti, već i obrnuto. I gost je morao biti obazriv i izbjegavati svaki postupak koji bi domaćina doveo u neugodan položaj. Postojali su i propisi koji su regulisali njegovo ponašanje. Po njima se morao vladati od trenutka ulaska u gostoljubivi dom, do odlaska.
Pretjerivanje gostoprimstva i gostinska obljuba
U gostoprimstvu se u nekim narodima i pretjerivalo. Kao što je običaj gostinske obljube. Kada se gostu podvodila i neka od žena iz domaćinstva. Takva je legenda o rođenju Sibinjanin Janka, odnosno Janjoša Hunjadija – sina despota Stefana Lazarevića.
Naime, običaj se zadržao do 20. vijeka u pirotskom i dimitrovgradskom kraju. U bizarnom poštovanju događaja žena se ustupala gostu na tjelesno uživanje, nerijetko i predstavnicima vlasti.
Žena nije smjela da se buni, a kada bi se pobunila, niko joj ne bi vjerovao.
Bezbjednost gosta
Domaćin je posebno morao garantovati bezbjednost svom gostu ne samo od ukućana nego i od okoline. Čak je u slučaju ubistva gosta, domaćin bio obavezan da ga osveti, nezavisno od toga da li ga je ranije poznavao.
Domaćin je morao štititi gosta, čak i kad je neposredno prije toga nanio zlo nekom od ukućana ili samom domaćinu. Mogao mu je u takvim neprilikama uskratiti gostoprimstvo, ali mu nije smio odgovoriti nikakvim zlom.
Eto takva su bila vjerovanja i običaji nekada, prenosi Serbian Times pisanje Blica.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.