MOSKVA - Ko je Vladimir Putin? Već 16 godina odgovor na to pitanje traže političari, novinari, politikolozi i mnogi drugi. Ponuđen nam je u brojnim izjavama, člancima i prilozima, knjigama i dokumentarnim filmovima.
Prvi je na to pitanje javno pokušao da odgovori bivši američki predsjednik Džordž W. Buš na Brdu kod Kranja, na prvom samitu s Vladimirom Putinom, 16. juna 2001.
"Pogledao sam tom čovjeku u oči, vidio sam da je ispravan i da mu se može vjerovati, osjetio sam njegovu dušu", izjavio je tada na konferenciji za medije.
Zbog čega ljudi vjeruju Putinu?
Pa i strani lideri, među njima i onaj koji je za predsjednika SAD i izabran baš na račun spoljnopolitičkog programa koji se zasnivaio na strahu od Putina i države kojoj je on na čelu. Ovdje će biti riječi o njegovim osobinama zbog kojih ga podržava i vjeruje mu ogromna većina od 140 miliona stanovnika Rusije. Te osobine ćemo suprotstaviti s onim njegovim karakteristikama kojima mediji plaše svoju publiku, a otkrićemo i neke nepoznate činjenice o ruskom predsjedniku.
U jednom od brojnih dokumentarca o njemu pojavljuje se izjava izvjesne Oksane, koju su anketirali na ulicama nekog ruskoga grada:
"Putinu vjerujem jer je pošten i principijelan, jer je čovjek. Ono što Vladimira Putina uvelike definiše kao čovjeka je vjera. Naime, on je veoma religiozan. Vjeri se obraća i u teškim trenucima, privatnim ili nacionalnim. Naravno, takav nije bio u vrijeme službe u KGB, a vjeri se vratio devedesetih. “Vratio” jer je kršten i odgajen u vjeri u svojoj porodici.
Svojom vjerom se ne hvali, na pitanja o njoj odgovara da ne želi o tome da govori, da svoju vjeru zadržava za sebe. Ali onima pažljivima nije promaknulo da, za razliku od svog prethodnika Borisa Jeljcina i nasljednika, pa opet prethodnika Dmitrija Medvedeva, zna ne samo da se prekrsti nego i da se pomoli.
Sadašnji patrijarh Ruske pravoslavne crkve Kiril, tad mitropolit, izjavio je 2007. godine kako “to što je Vladimir Putin vjernik ja ne samo vjerujem već i osjećam”.
No do tada se proširila priča o susretu Jovana Pavla II i ruskog predsjednika, 5. novembra 2003. u Vatikanu.
Mediji su prikazali snimak dočeka gosta kojeg je papa pozdravio na ruskom jeziku, kao i tzv. vatikansku ikonu Kazanske Majke Božije, najpoštovanije ikone u Rusiji, koja je na insistiranje poglavara Rimokatoličke crkve stajala iza njega. Kasnije je iza zatvorenih vrata održana audijencija s delegacijama, a onda su ostale prisutne zamolili da izađu.
Papa je ostao sam s ruskim liderom, mediji su izvijestili kako su razgovarali u četiri oka. U stvari su se najviše molili, zajedno, klečeći pred ikonom. Molili su se na ruskom jeziku. Papa je ponekad zapinjao oko teksta molitve, pa mu je Vladimir Putin pomagao.
Vatikanska “Ikona Kazanske Majke Božje” u stvari je nastala precrtavanjem originalne ikone, naslikane nakon ukazanja Bogorodice u Kazanu 1579, a koja je 1904. ukradena i spaljena. Pregovori o povratku “vatikanske” ikone, koja se do 1993. nalazila u Fatimi, u domovinu do istorijskog susreta u Vatikanu vođeni su deset godina, ali bez značajnijih pomaka.
Nije prošlo ni pola godine od susreta Putina i Jovana Pavla II, ikona je vraćena Ruskoj pravoslavnoj crkvi.
Nakon što je čuo vijest o tragediji u Beslanu, rasplakao se...
Kad govore o Putinu, zapadni mediji ga često karakterišu kao hladnog i bezosjećajnog čovjeka. Medijska stvarnost nije realna stvarnost i na primjeru ruskog lidera takođe možemo potvrditi tu tezu. Naime, on je po prirodi daleko osetljiviji, a teške trenutke, pogotovo one s tragičnim epilogom, emocionalno vrlo snažno proživljava.
Njegovi saradnici shvatili su to poslije tragedije u Beslanu u Sjevernoj Osetiji, gdje je poslije trodnevne talačke krize, izazvane napadom čečenskih terorista 1. septembra 2004. na lokalnu školu, ubijeno 314 talaca, od kojih su 186 bila djeca.
Na vijest o krvoproliću jako se uznemirio, potom i rasplakao, dugo su ga smirivali, a prije nego što je tokom noći otputovao u Beslan, svratio je u crkvu, pomolio se i zapalio svijeću za poginule. U lokalnoj bolnici je posjetio povrijeđene, a potom se sreo sa rukovodstvom republike, posjetio školu br. 1 te se po povratku u Kremlj obratio naciji.
Zatim je otišao u crkvu, gdje je ostao gotovo dva dana moleći se.
U filmu “Predsjednik”, koji je na 15. godišnjicu prve Putinove inauguracije emitovala državna RTR televizija, predsjednik Kazahstana Nursultan Nazarbajev prisjetio se kako je ruski kolega reagovao na vijest o gruzijskom raketnom napadu na Južnu Osetiju i Abhaziju u oktobru 2008., uoči otvorenja Olimpijskih igara u Pekingu.
"Sjedili smo u hotelu u Pekingu. Zazvonio mu je mobilni. Zamro je i promijenio izraz lica. Glas mu je drhtao, pomislio sam da se nešto loše dogodilo nekome iz njegove porodice."
U istom filmu i Putin je priznao da su mu najteži trenuci kao predsjedniku bili baš napad na Beslan i onaj na moskovsko pozorište na Dubrovki.
Vjerovatno će na tu listu dodati i nedavno rušenje ruskog putničkog aviona nad Sinajem od strane ISIL. Tresao mu se glas kad je, pošto mu je šef FSB javio da su na prtljagu i dijelovima olupine aviona pronađeni tragovi eksploziva, bliskim saradnicima pred kamerom naredio je pokretanje odmazde protiv Islamske države.
Poslije je utehu i mir potražio u crkvi.
Kao političara mediji nam prikazuju Putina kao lidera koji pošto-poto želi vratiti Rusiji status velesile, pa i teritorijalnom ekspanzijom po svaku cijenu. Pri tome ga ocrtavaju kao agresivnog i neumoljivog.
"Najvažnije je udariti prvi"
Rusi ga smatraju odlučnim i upornim. Nedavno je u Sočiju, u svom govoru pred članovima međunarodnog političkoga kluba Valdai, rekao da je kao tinejdžer na ulicama Lenjingrada preživio jer se pridržavao one maksime “najvažnije je udariti prvi”. U jednom intervjuu objasnio je zašto je počeo da se bavi džudom:
"Kao dijete sam vreme poslije škole provodio u dvorištu s prijateljima. Sa 5-6 godina svi smo bili isti, ali s 13-14 postali smo različiti. Samo karakter više nije bio dovoljan za očuvanje svog liderstva i počeo sam da tražim načine koji bi mi pomogli da sačuvam svoj položaj."
Premda se džudom više intenzivno ne bavi, rado učestvuje u njegovoj javnoj promociji, uključujući borbe, uvijek ističe važnost sporta.
"Veoma je važan za formiranje karaktera, usmjerenost u dostizanju postavljenog cilja, sve to daje sport."
Tu usmjerenost njegov prijatelj, kolega iz KGB i jedan od najbližih saradnika Sergej Ivanov (glasine će reći i jedan od favorita za budućeg nasljednika) naziva tvrdoglavošću.
"On je vrlo tvrdoglav. Sve što zamisli ostvari, pritom ulažući ogroman trud", izjavio je u filmu “Predsjednik”, diveći se Putinovom napretku od kada je na vlasti.
"Kada to uspijeva, nije mi jasno, njegov dan je prepun obaveza, jedino u toku noći", dodao je.
Pri tome je Ivanov mislio na sve ono novo što je njegov šef naučio, od engleskog jezika, preko klizanja i igranja hokeja, do sviranja klavira. Engleski je počeo da uči na sopstveno insistiranje kad je dogovoren samit na Brdu kod Kranja.
Buša pozdravio na engleskom
"Moram tog čovjeka da pozdravim na engleskom", govorio je svojim suradnicima.
Ne samo da je predsjednika Buša pozdravio, nego je samit G8 u Sankt Peterburgu 2006. otvorio na engleskom jeziku. Predsjedničke obaveze nisu mu ostavljale previše vremena za druženje s prijateljima, a oni s kojima je služio u KGB-u sastajali su se svake sedmice i igrali hokej.
Još su i osnovali svoju ekipu, "Tigrove". A on nikada nije klizao. I svako veče nakon posla odlazio je s ličnim trenerom na malo klizalište u Novo Ogorjevo, podmoskovsko mjesto u kojem živi, i tamo je trenirao.
Prvo je učio da stoji na klizaljkama, a zatim da kliza, pa tek da igra hokej. Satima. Danas ne samo da igra s prijateljima nego i učestvuje na raznim dobrotvornim turnirima, revijama… A svijet je šokirao 2010, kad je na jednoj dobrotvornoj večeri izišao na scenu, sjeo za klavir i zapjevao “Blueberry Hill”.
Naravno, vježbao je sviranje i pjevanje privatno, noću. Ne treba zato čuditi što su dvije osobe u njegovom okruženju zadužene da ga bude.
(NN/Express.hr)