Oni po njemačkim šumama, u šatorima i bez mobilnih telefona i tehnike prave koplja i prkose hladnoći. Nijemce fasciniraju plemena američkih prastanovnika. Nije za to "kriv" samo Karl Maj sa svojim indijanskim mitovima.
Ledeni vjetar šiba kroz šume koje okružuju šatorsko naselje na obali rijeke. Ovdje su oni podigli svoje tipije, sjede pored vatre, kuvaju u tradicionalnim kotlovima, na bubnjevima sviraju narodne pjesme, rezbare drvo i prave koplja. Ako ih upitate koliko je sati, pogled će usmjeriti prema nebu.
Ne, nije riječ o nekom indijanskom plemenu u Kanadi ili u SAD. Riječ je o naselju Kaltenbroih, u blizini Kelna, u šumom bogatoj regiji. Ovdje stanuju njemački "Indijanci". To im je hobi. Negdje oko tridesetak osoba u ovom logoru prkosi hladnoći, oni nekoliko dana žive život indigenog američkog naroda. Bez tehničkih uređaja, bez mobilnih telefona i satova. Nekoliko dana hobi Indijanci "zarone" u prirodu. Pojam Indijanac i nije precizan, oko šatora se kreću pripadnici plemena Irokeza i Absarokija, danas poznatijih pod imenom Krou. Irokezi su živjeli u šumama na sjeveroistoku Amerike, a pripadnici Kroua naseljavali su preriju na sjeverozapadu. U blizini Kelna oni žive - zajedno. U Bonu je u toku izložba posvećena životu pravih Irokeza iz Amerike.
Formiranje logora inicirao je Alojz Šulter, koji za sebe kaže da je traper. To su bili lovci na krzna. Oni su bili prijatelji pravih Indijanaca. Šulter se od malih nogu bavi intenzivno svojim hobijem. Kad njegovi istomišljenici i on ne logoruju, vozikaju se u kanuima i vježbaju gađanje lukom i strijelom. To mu je, kako kaže, veliko zadovoljstvo.
Ovaj hobi je u Njemačkoj popularan. U šumskim predjelima često su aktivna društva koja se bave domorodačkim narodima i koja oponašaju indijanske tradicije i običaje. Iz godine u godinu hiljade ljudi posjeti i Igre Karla Maja, tokom kojih se pod vedrim nebom insceniraju čuvena djela tog autora poput Trilogije o Vinetuu. Zašto Nijemce tako fasciniraju Indijanci?
Peter Brik je najstariji član Šulterovog "plemena". Odjeven je u tradicionalnu odjeću Irokeza. Fascinira ga njihova kultura, jer "od njihove demokratije možemo još nešto naučiti, iako smo već mnogo toga i preuzeli". Pritom na umu ima političko i društveno uređenje: kod Irokeza je postojalo plemensko vijeće sa ženskim i muškim poglavicama. To vijeće je na neki način bilo podređeno onome što bi se danas zvalo gornji dom parlamenta. Sve su zaključke izglasavali članovi vijeća i odluke su morale biti donesene jednoglasno.
Žene su imale jak uticaj na političko uređenje društva. Peter Brik to opisuje ovako: "Žene su kod Irokeza zajedno sa muškarcima odlučivale ko će biti član Vijeća i ko će odlučivati o plemenu. A kad nešto ne bi bilo u redu, žene su se pobrinule da se to eliminiše."
Alojz Šulter razlog fascinacije Indijancima u svom slučaju vidi ipak negdje drugdje: "Valjda sam pročitao previše vesterna", smije se on. Na sliku o Indijancima u Njemačkoj najviše je uticala trilogija o Vinetuu. Ali Nijemci se nisu počeli zanimati za prastanovnike Amerike samo preko literature. Neki pripadnici indijanskih plemena i sami su putovali po Njemačkoj i širili svoju kulturu. Krajem 19. stoljeća publici su se u Njemačkoj na nekoj vrsti sajmova prezentovali pravi Indijanci, npr. iz plemena Lakota.
Jedan od najpoznatijih pripadnika tog plemena sahranjen je u Drezdenu: poglavica Edvard Tu Tu (Two Two). On je izgradio karijeru nastupima u cirkusu "Sarasani", nastupao je u zabavnim programima na temu "Divlji zapad" i izričito je za života zahtijevao da bude sahranjen u Njemačkoj.