Dok mnogi mladi odlaze iz BiH u potrazi za boljim životom, Emir Ohran iz sela Liješeva kod Visokog odlučio je da nastavi porodičnu tradiciju i sačuva zanat koji polako nestaje.
Iako je završio Pravni fakultet i jedno vrijeme boravio u Njemačkoj, njegov životni put odredila je ljubav prema grnčarstvu, koju je naslijedio od oca.
U maloj radionici, okružen glinom, grnčarskim kolom i posudama koje nastaju njegovim rukama, Emir nastavlja posao kojim su se bavile generacije njegove porodice.
Njegovu priču donosi BHRT, podsjećajući na značaj očuvanja tradicionalnih zanata koji sve teže opstaju pred industrijskom proizvodnjom.
Od Pravnog fakulteta i Njemačke do grnčarske radionice
Emir je završio srednju medicinsku školu, a potom diplomirao pravo. Naučio je i njemački jezik te otišao u Njemačku, gdje je pokušao da pronađe svoju budućnost.
Međutim, iznenadna smrt oca promijenila je njegove planove.
Vratio se u rodni kraj i nastavio posao koji je njegov otac godinama razvijao. Osim želje da sačuva porodičnu tradiciju, važna mu je bila i briga o majci koja je ostala sama.
Grnčarstvo je učio još kao dječak, pomažući ocu u radionici. Najprije je pripremao glinu, zatim izrađivao manje predmete, a vremenom je savladao i izradu velikih zemljanih posuda.
Znanje koje je stekao nije zapisano u knjigama. Prenosilo se s generacije na generaciju, kroz rad i svakodnevno iskustvo.
Kako nastaju posude koje čuvaju tradiciju?
Izrada zemljanog posuđa mnogo je zahtjevnija nego što se na prvi pogled čini.
Sve počinje pronalaženjem odgovarajuće gline, koju grnčari iz Liješeve nabavljaju u šumama između Visokog i Kiseljaka.
Nije svaka zemlja pogodna za izradu posuđa. Različite vrste gline moraju se miješati u odgovarajućem omjeru kako bi posuda bila dovoljno čvrsta, ali i pogodna za oblikovanje.
Nakon pripreme slijedi rad na grnčarskom kolu, gdje se glina ručno oblikuje u lonce, ćupove, tepsije i druge predmete.
Posude se zatim suše, a potom peku u tradicionalnoj peći na drva.
Emir nastoji da sačuva način rada koji je naučio od svojih predaka, iako je dio opreme prilagođen kako bi posao bio nešto lakši.
Zanat koji ima budućnost samo ako ga mladi nastave
Liješeva je decenijama poznata po grnčarstvu, ali se broj ljudi koji se bave ovim poslom smanjuje.
Stariji majstori polako odlaze, dok se mlađe generacije rijetko odlučuju da uče zanat koji zahtijeva mnogo vremena, strpljenja i fizičkog rada.
U ranijem razgovoru za medije Emir je isticao da je grnčarstvo naučio od oca i da želi da to znanje prenese dalje.
Iako je posao zahtjevan, kaže da mu ne predstavlja problem jer ga voli.
Posebnu vrijednost njegovih proizvoda čini činjenica da je svaka posuda ručni rad, a ne proizvod industrijske proizvodnje.
Pored tradicionalnih lonaca i ćupova, grnčari izrađuju i predmete po narudžbi, uključujući ukrasne tanjire i suvenire.
Emir je ranije pomagao i zainteresovanim posjetiocima da nauče osnove ovog zanata, pokazujući da grnčarstvo može biti zanimljivo i novim generacijama.
Njegova želja je da porodična radionica nastavi da radi i da znanje koje je naslijedio ne nestane s generacijom koja ga danas čuva.
U vremenu kada se mnogi tradicionalni zanati gase, priča Emira Ohrana pokazuje koliko pojedinac može učiniti da dio kulturnog nasljeđa ostane živ.