DERVENTA - Spasoje Vasilić iz Dervente u 82. godini života ispunio je svoj san – da sa padobranom skoči iz aviona sa oko 3.000 metara visine.
Ovaj penzioner, po zanimanju građevinac, bavi se lovom i ribolovom, voli brzinu i šalu, a uprkos životnim nedaćama koje su ga zadesile kaže živjeti se mora. Vitalni starac prije skoka na Sportskom aerodromu Urije u Prijedoru nije pokazivao nikakve znakove straha, a nakon skoka je za Anadoliju ispričao da mu je bilo baš lijepo.
Skok je planirao duže vrijeme, trebalo je da skače prije deset godina, pa prije pet godina.
“To mi je bila želja da skočim iz aviona, ali ja sam htio sam, a kažu ne možeš sam”, priča Spasoje Vasilić.
Životnu želju ostvario je sa Radom Čajićem, tandem pilotom iz Vazduhoplovnog kluba Skydive Banjaluka, koji se sa ekipom stručnjaka pobrinuo da Vasilića pripremi za skok i da mu pri tome bude dobro.
Šaljivi Vasilić ispričao je da se sa porodicom šalio da će pronaći način da se tokom skoka oslobodi tandem partnera i da skok izvede sam.
Na skok u Prijedor došao je sa unukom Duškom Dolićem (20), ali je iskoristio priliku da prvi put u životu skoči prije unuka. Prisjetio se da mu je najviše zasmetalo zadirkivanje porodice da se boji skočiti i da “samo onako” priča da hoće.
"Dolje je lijepo pogledati, drago mi je što sam došao, drago mi je što sam zdrav, osjećam se normalo kao da nisam nikud ni išao", rekao je on.
Inače, tandem skokovi mogući su od 14. godine života, a samostalni skok od 16. dok je sve do punoljetstva za skok potreban pristanak roditelja. Gornja starosna granica za skokove nije definisana, a prema riječima stručnjaka ljudi mogu skakati sve dok su zdravi.
Vasilić kaže da godine ne čine ništa, jer je viđao i mnogo mlađe od sebe koji nisu ni upola vitalni kao on, a odmah nakon prvog skoka najavio je i drugi.
“Možda ću dogodine doći, ali sam. Hoću sam da skočim”, rekao je Vasilić.
Rade Čajić, tandem pilot skokovima se bavi već 41. godinu. Iza njega je 3.400 skokova, od čega približno 500 skokova u tandem varijanti.
“Pomagao sam onima koji inače ne bi sami skočili da dožive tu radost skoka iz aviona. To me još uvijek nekako raduje, ta energija koju početnik, padobranac putnik ima i mene na neki način prelije i ja još uživam u tome”, rekao je Čajić.
Priliku da kroz skok vodi Vasilića, obzirom na njegove godine, Čajić smatra izuzetnom srećom.
“Priznajem to je istinski doživljaj za mene. To je najstarija osoba koju sam imao priliku nositi”, rekao je Čajić.
Nakon skoka sa Vasilićem dodao da je skok protekao mnogo bolje nego što se nadao, a da je Vasilić bio čvršći od mnogih mladih sa kojima je ranije skakao.
Čajić je bio prvak Bosne i Hercegovine, a na svjetskim prvenstvima nastupao je i za reprezentaciju Savezne Republike Jugoslavije 1999. godine u Insbruku i reprezentaciju Bosne i Hercegovine 2010. godine.
“Besmrtni Leonardo da Vinči je rekao: Kad jednom osjetiš letenje hodaćeš zemljom očiju uprtih u nebo gdje si bio i gdje želiš uvijek da se vratiš. Ponavljam to kad god imam priliku i to bih mogao potpisati kao svoj životni stav”, kaže Čajić.
Za padobranski skok kaže da je specifična i jedinstvena ljudska aktivnost sa kojom se bilo koja druga teško može uporediti.
“Doživljaj padobranskog skoka gotovo da nije moguće prepričati i nekako ga interpretirati. Ta činjenica, mogućnost da tvoj mozak u jednom trenutku naredi tvojim mišićima da te iznesu iz sigurnog čvrstog oslonca, trupa aviona u slobodan prostor, prostor slobodnog padanja… Ta desetinka koliko to traje je neuporediva sa bilo čim, to je apsolutno nevjerovatna situacija”, rekao je on.
Zbog velikog broja skokova u prethodne četiri decenije njegov doživljaj sada nije isti, ali se “sa najvećom radošću sjeća svog početka i sa najvećom radošću gleda današnje učenike i druge početnike koji prolaze kroz nevidljivu barijeru koja razlikuje čvrsti oslonac trupa aviona i slobodno padanje”.
Govoreći o Vazduhoplovnom klubu Skydive iz Banjaluke koji je naslijedio Padobranski klub Banjaluka, i ranije klubove u gradu na Vrbasu istakao je su 2013. i 2014. godine organizovali evropsko i svjetsko padobransko prvenstvo zahvaljujući čemu je klub postao mjesto u koje se evropski i svjetski vazduhoplovci rado vraćaju. Svake godine u maju dolaze na padobranski kamp koji okupi preko 100 ljudi i gdje se u deset dana napravi između četiri i pet hiljada skokova.
“Ove godine sa prijateljima iz okruženja postigli apsolutni bh. rekord gdje smo u jednom skoku imali 16 ljudi vezanih u veliku zvijezdu sa našim snimateljem. To u svjetskim razmjerima nije velika brojka, ali vjerujte mi na području BiH to se nikad nije dogodilo i to nas učesnike u tom događaju čini veoma ponosnim”, rekao je Čajić.
Prema njegovim riječima na području BiH postoje samo tri kluba u kojima se ljudi bave padobranstvom i to u Banjaluci, Prijedoru i Bihaću, dok nekadašnji veliki centri Sarajevo, Mostar i Tuzla trenutno nemaju padobransku djelatnost.
“U ekonomskom smislu vazduhoplovstvo je elitni sport. To je vrlo skupa aktivnost. Jedan padobran košta preko 15.000 KM, tandem padobran preko 25.000, polovan avion sa 1.000 sati resursa košta 200.000 eura, a četiri KM litra URL-a benzina koji pokreće tu mašinu. Danas mladi ljudi nemaju mnogo šansi. Oni koji imaju novca, iz da tako kažem dobrostojećih porodica nađu druge zabave, a onaj istinski čestiti mladi svijet koji bi mogao provesti na aerodromu jedno vrijeme i dati dobre rezultate to nema čim platiti. BiH kao država za razliku od velikih zemalja Rusije, Njemačke, Francuske, Italije, pa i Slovenije nema vojnu komponentu u smislu da su padobranci istovremeno i pripadnici oružanih snaga. Ta stvar bi pomogla ali to je pitanje politike, odnosa čak do NATO-a tu smo potpuno nemoćni”, kazao je Čajić.
Govoreći o rezultatima domaćih padobranaca na svjetskoj sceni konstatovao je da su nažalost bh. padobranci stari ljudi.
“Ti stari ljudi su se, kao i ja i moje kolege, na neki način odškolovali i osposobili u bivšoj Jugoslaviji i bez obzira što je prošlo mnogo vremena mi i danas eksploatišemo taj iskustva, znanja i vještine. Nekako uspijevamo da se nađemo oko sredine onoga što zovemo opšte padobranstvo. Kako sad vidim naši mladi ljudi neće dobaciti tako daleko kao mi. Zbog toga sam neizmjerno tužan”, kazao je Čajić.
Zbog toga će sa kolegama nastavnicima dati sve od sebe da mladima prenesu znanje, iako je za zatvaranje tog kruga potrebno riješiti pitanja treninga i novca.
“Kao što Bosanac mora biti i ja sam veliki optimista, možda bi neki rekli bez razloga, ali ako ne bih bio optimista, to bi značilo da sam poražen, a ja vjerujem da moramo opstati, nema nam druge”, naglasio je on.
Na često pitanje, zašto skače toliko dugo odgovara da tako ima osjećaj da je tu, da ga ima.
“Imam već 60 godina i mnogi su već odustali. Odustati na neki način biti poražen, šta god to značilo, jednostavno ne želim to. U ovim godinama ja sam svoj najveći protivnik, rival, takmičim se sa samim sobom, želi sutra biti bolji nego juče tako nekako mi se čini da još jedno vrijeme mogu. Ako nekad dođe da je kraj nadam se da ću to prepoznati i primijetiti. Neću postati dosadni starac koji smeta drugima”, dodao je Rade Čajić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
