Da od neostvarenog ljubavnog sna može nastati mit, svjedoči stvaralaštvo jednog od najpoznatijih pisaca humanizma i renesanse 14. vijeka, pjesnika i reformatora evropske poezije.
Mada je rođen u Italiji, u malom gradu Arecu, Petrarka je najveći dio svog života proveo u Avinjonu u južnoj Francuskoj. Kako je njegov otac bio dvorski notar, kada je kuga zavladala Italijom na insistiranje pape Klimenta V cijela porodica se preselila u Avinjon, koji je postao sjedište čak sedam papa poglavara Rimokatoličke crkve.
Iako se Petrarka prevashodno interesovao za pisanje, na nagovor oca studirao je pravo u Montpeijeru i Bolonji, ali se nakon očeve smrti vratio u Avinjon, gdje je maštajući o ponovnom ujedinjenju Italije (MojaItalija) radio prvo kao dvorski savjetnik, a potom i kao papski izaslanik putujući po cijeloj Evropi.
Bio je prvi pjesnik koji je 8. aprila 1341. godine za svoje stvaralaštvo krunisan lovorovim vijencem na Kapitolu u Rimu, kao i prvi čovjek koji je osvojio vrh Mont Vantua (1.909 m nadmorske visine), što se danas smatra prvim koracima u alpinizmu, a sam Petrarka prvim alpinistom.
Čini se da je otac humanizma dobio status poeta laureatus mnogo prije nego što je napisao djela po kojima ga mi danas pamtimo, a to su zbirke kancona i soneta na koje ga je nadahnula Laura, njegova vječna muza.
Pored boginja, istorija pamti mnoge žene koje su kao životne saputnice, prijateljice ili ljubavnice nadahnjivale umjetnike u njihovom stvaralaštvu. Neke od njih su bile dostojne, neke nedostojne značaja koji su im pridavali, a neke su predstavljale samo neostvaren san za koji se analitičari često pitaju da li su uopšte i postojale.
Jedna od njih je Laura, najslavnija muza svih vremena, čije realno postojanje do danas nije utvrđeno, ali bez koje, stvarne ili izmaštane, nikada ne bi nastao "Kanconijer", djelo koje se smatra za jednim od najsavršenijih pjesničkih djela renesanse.
Pretpostavlja se da se u tom liku krije izvjesna Laura de Noves, koju je pjesnik prvi put ugledao u tom, za njega sudbonosnom Avinjonu, u crkvi svete Klare, 6. aprila 1327. (ovom susretu je posvećen Sonet br.61). Platonska ljubav pjesnika prema ženi koja se udala 1325. za Uga de Sada i njegovo kavaljerstvo zbog kojeg je znajući da je njihova ljubav nemoguća, nikada nije otkrio o kome se zapravo radi, stvorili su mit u kome se samo nagađa da se tog sudbonosnog dana rodila ljubav koja je u njemu plamtjela 21 godinu, a kada je Laura 6. aprila 1348. preminula pjesnika je tuga dugi niz godina držala u suzama neostvarene ljubavi.
"Kanconijer" (Canzoniere) obuhvata 366 lirskih pjesama koje su podijeljene na dvije cjeline: one koje je pjesnik pisao za života gospe Laure, Madone Laure In Vita, i one koje je stvarao u periodu nakon njene smrti, Madona Laura In Morte, pisane u formi italijanske tradicije koju je doveo do savršenstva.
Misao o Lauri se javlja i u drugim djelima velikog pjesnika, ali upoređujući "Kanconijer" i "Trijumf" u odnosu na mjesto koje u njima zauzima Laura, italijanski pjesnik i teoretičar Eros Sekvi je izjavio: "Dok je u 'Trijumfu' Laura samo trenutak svjetlosti i poezije, u 'Kanconijeru' su veoma rijetki trenuci u kojima ona nije svjetlost velike poezije."
Dok su Grci i Rimljani svojim predivnim boginjama - muzama podizali hramove poput muzeja u Aleksandriji, u kome se čuvalo cjelokupno blago grčkog pjesništva (oko 700.000 svitaka), a koji je uništen, Petrarka je svojoj muzi napravio hram koji ni jedan požar ili bačena bomba ne može da uništi.
Petrarka se pred kraj života povukao u malo mjestašce Arka, gdje se do kraja života bavio pisanjem, sve dok 1374. nije fizički napustio ovaj svijet, ali su njegova poezija i Laura u njoj, nastavili da žive vječno.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.