Život

Pismo čitalaca: "Sanjao sam da me svi ljudi vole"

Pismo čitalaca: "Sanjao sam da me svi ljudi vole"
Foto: N.N. | Pismo čitalaca: "Sanjao sam da me svi ljudi vole"
Edina Heldić Smailagić

Prijavila sam nas na projekat za koji sam znala dugo, ali tek ove godine sam se odvažila da nas prijavim.

Projekat "Socijalizacije djece Republike Srpske" je sjajno osmišljen, namijenjen je djeci iz 13 kategorija, svih kategorija koje se ocjenjuju kao osjetljive i ranjive. Jedna od njih se odnosi i na nas. Dokumentacija me zbunila i bila sam jako napeta. To negativno osjećanje su umanjili radnici Filijale Banjaluka, gospođe Branka, Jelena i Žana Grmuša, koja je ujedno i šefica Filijale Banjaluka. Nikad im to neću zaboraviti. Imala sam problem oko jednog papira, čak sam i zaplakala na telefon u jednom trenu, dok je već u drugom trenu Žana našla rješenje. Nije morala. Mogla je reći da sačekamo neku od sljedećih grupa, ali nije.

Na moru sam čula da je ona novi rukovodilac u Fondu, pa sam ostala začuđena. Ona djeluje kao neko ko radi to toliko dugo. Na zajedničkom sastanku svih roditelja, gdje sam je jedini put i vidjela, izgledala je i zvučala kao da cijeli život odgovara na pitanja roditelja o dječjim pravima i željama.

Žana i Jelena su došle da isprate grupu tog jutra. Svi roditelji su bili srećni što šalju djecu na more. Ja sam samo stajala i nisam osjećala ništa. Za mene i Kenana su promjene sredine tek strepnja, a moje vrijeme s njim u nepoznatoj grupi djece i gradu pohod je u nepoznato s neizvjesnim krajem.

Na samom polasku Jelena mi je rekla nešto lijepo: "Srećni ste što idete sa svojim sinom. Biće vam divno". Ja na to nisam znala šta da odgovorim.

Autobus je krenuo. Put je trajao dugo jer smo morali da skrećemo s puta i da ulazimo u druge opštine i gradove po druge grupe djece. Bilo je divno slušati šum euforije i radosti djece kad su ugledali more. Neka od te djece more su vidjela prvi put... Voljela bih da sam to mogla uslikati: dječje oči koje uranjaju prvi put u more. To bi vas istinski ganulo.

Smještaj je bio sjajan. Dočekala nas je toplo gospođa Slađa, rukovodilac ovog projekta, koja je ujedno i psiholog po struci, te to smatram jako važnim za ovako složen projekat.

Upravnik hotela Dragan je nešto posebno... Uvijek je na usluzi djeci i svim njihovim ludostima, i ništa ga ne može poremetiti u njegovoj želji da ugađa drugima. Nije mu teško ni činiti stvari koje nisu u domenu njegovog posla. On je u toj uzavreloj atmosferi dječjeg odmarališta "Užice" Bečići našao mir i spokoj. Sviđa mi se način kako govori i kako se u isto vrijeme smiješi.

U ovom projektu pored djece i roditelja učestvuju i sportski animatori, vaspitači, psiholozi i ostalo stručno osoblje. Mi smo imali sreću pa smo došli u smjenu gdje glavnu riječ vodi Nada Jovović iz Gacka. Ona je izuzetno disciplinovana i fokusirana žena, kao što je i potrebno kada se radi o ovakvom poslu. Ona sve primjećuje. Ona zna da se postavi prema različitim tipovima ljudi i izazovima koji su pred njom. Nisam joj onako poklonila svoju knjigu, nego od srca.

Jednu noć sam puno plakala. Došlo mi. I tad pronašla baš nju. Nadu. Nada i ja smo toliko različitog temperamenta i senzibiliteta, ali znala sam da će me ona razumjeti.

Kenan je bio srećan. Zaljubio se u Ana Mariju Jakovljević koja ima 25 godina i koja je vodila grupu djece iz drugog grada. Inače, radi u Centru "Zaštiti me". Ne bi se on zaljubio da mu Ana nije dala ono što mu najviše treba: ljubav i pažnju. U vodi ju je pitao da mu bude cura i da se zabavljaju. Doduše, kad ju je vidio u bijeloj dugoj haljini jednu noć ustuknuo je i rekao: "Vidi, mama, kako je ona lepaaa". Idući dan sam ih upoznala. Ona je njemu tu noć bila jedina vidljiva. Poslije je Ana dosta vremena provodila s Kenanom, onoliko koliko je mogla. Pomogla mu je u njegovoj želji da bude Sunđer Bob na maskenbalu. Divna Ana! Ja sam po Kenanovoj želji bila kraljica ljubavi pa mi je Ana i to napravila.

Kenan se zbližio i s Jovanom iz Banjaluke, za koju moram reći da je jedno empatično i ljupko stvorenje. Tokom boravka u projektu Kenan je učestvovao u plesnoj sekciji, večeri talenata, večeri najboljih frizura i kreativnim radionicama. Volio je žurke nakon večernjih aktivnosti. Volio je da bude dio tog grupnog procesa i organizacije gdje se zna kad se ustaje, jede, ide na plažu i radi. Jedan dan su nam u posjetu došli radnici Fonda, direktor Fonda i ministar zdravlja i socijalne zaštite RS. Kenan i ja smo imali nastup. Ostvarila se Kenanova želja na neočekivan način. Bio je presrećan kad je vidio prave kamere, a ne moj telefon. Rekao mi je: "Konačno ću biti na TVu, da me svi vide, i tata i svi". Ministru se dopala pjesma koju sam izabrala.

Idući ka plaži zaustavio se pored nas dvoje, pohvalio Kenanovo pjevanje i rekao da ga je duboko ganula moja pjesma. Bio je iskren. Ja sam tad čitala pjesmu, koju sam baš za Kenana i napisala. Trebalo je da bude neka o ljubavi, ali sam se predomislila u zadnji čas, i to ne zbog onih koji su došli i koji su zaslužni za ovaj projekat. Uradila sam to zbog jednog oca, koji je takođe bio u pratnji sina. Nekako sam je posvetila njemu i njegovom sinu. Danima sam ih posmatrala. Njegova brižnost i ljubav prema sinu su toliko neodoljive da je sve što sam tamo vidjela i doživjela palo u drugi plan. Najdublji dojam na mene su ostavila njih dvojica. Njihov sklad. Njihov sinhronicitet. Njihova veza i povezanost.

Takođe, ovaj otac spada u onu kategoriju roditelja koju sam opisivala u nekom od svojih prethodnih tekstova na ovu temu. Spada u roditelje djeteta s poteškoćama koji je postao bolje i veće biće kada se suočio sa svim tim. Nije pao u bol, razdiruću tugu i ogorčenost. Spada u one koji bi svima prvi pritekli u pomoć i zaštitu.

Dobili smo oboje zahvalnicu za učešće u projektu, s tim da je moja puka formalnost, ali njegova je zaslužena. On je bio i vaspitač, i otac, i psiholog i pomagač i to ne samo svom djetetu, nego svim ostalima. Meni je bezbroj puta pomogao i ako i nije znao da mi pomaže. To su bile neke male stvari, drugima nevidljive, pa i onima koji to rade. Bilo je i nekih većih stvari, ali su male presudile da on u završnici dobije posebno mjesto među utiscima našeg putovanja. Možda sam se zato rastužila na rastanku. Život bi bio divno mjesto da ima više muškaraca i očeva kao što je on. Vjerovatno ga više neći vidjeti nikada, ali impresija o njemu će ostati da živi. Njegova ljubav prema sinu je nešto najljepše što sam ikad vidjela.

U projektu sam pronašla i novu drugaricu, s kojom sam pila kafu i smijala se... Osjećala bliskost. Tog mi je najviše nedostajalo 10 dana u grupi od 160 djece i osoblja bliskosti. Smiljana mi je to dala. Vjerovatno joj je to trebalo kao i meni. Kenan je izrazio želju da ponovo vidi njenog sina i nju pa se nadam da će se to i desiti.

Ja sam zavoljela jednu ženu iz Bijeljine... Zove se Julijana Dragičević. Vodila je grupu djece iz svog grada, i to po ko zna koji put. Energična je i otvorena. Ja znam da je, kad je rekla da odsad imamo prijatelja u Bijeljini, to ozbiljno i mislila. Njeno srce je otvoreno za nove ljude. Takođe mislim i da bi bila odličan koordinator ovih aktivnosti u budućnosti.

Nešto posebno je ipak i Dalibor Obradović, koji je vodio grupu iz Laktaša. Harizmatičan je i dobrodušan, djeca su ga obožavala. Bila sam malo i ljubomorna što nismo dio njegove grupe. Bio je sjajan animator iako je došao kao vaspitač. On je uvijek davao više nego što se od njega očekuje. Najviše mi se dopadao način kako prilazi djeci dok objeduju. Mogla sam da vidim i čujem. Svaki put mi je to bilo prekrasno.

Kenan je proplivao "muški" na moru zbog nečeg što mu je sportski animator Lazar pričao u vodi. Nisu nešto klasično vježbali, nego su plutali zajedno. I taman kad sam ja htjela reći Lazaru da pojača rad, Kenan je proplivao, odjednom zamahnuo rukama. Rekao mi je: "Lazar trener mi je tako rekao da radim". Tad sam shvatila da je Kenanu motiv za rad pažnja koja mu je data i vrijeme, a ne klasičan rad u vodi. Sviđao mu se Lazar. Sva ta njegova mirnoća i nenapadnost, vjerovatno. Kod njega mi se najviše sviđalo što se nikad nije moglo vidjeti da je umoran, nemotivisan ili bezvoljan, a vjerovatno je to bio mnogo puta u tijeku tih deset dana.

Povratku se Kenan radovao.

Da li ćemo učestvovati ponovo?

Hoćemo.

Jako sam se umorila i jako je naporan tempo, i grupna pravila ponašanja, ali ćemo ovo ponoviti. To je Kenanu donijelo dobro. Sanjao je nešto jednu noć... Kad sam ga pitala, rekao je da je sanjao da ga svi ljudi vole. To je, po meni, najveći pokazatelj uspješnosti projekta.

Meni nije donijelo odmor, ali je donijelo mnogo lijepih i dubokih impresija. Plakala sam u povratku nekoliko sati, ne znam ni zašto. Možda zato jer sam se prvi put osjećala kao dio neke grupe.

Ovom prilikom pozivam sve roditelje djece s poteškoćama koji žive u RS da se odvaže i prijave sljedeće godine na projekat. To je sigurno jedan od najljepših projekata u BiH. Naravno, nije savršen, ali se s godinama poboljšava i otklanjaju se neki nedostaci. Ko god je učestvovao u njemu ipak će mu na kraju dati pozitivnu i visoku ocjenu. Takva je i moja. Ovo je samo mali dio mojih impresija. Podijelila sam samo najdublje. Da smo ostali još koji dan sigurna sam da bi svako od učesnika projekta (stručnih saradnika) našao mjesto u ovom postu.

Unaprijed se izvinjavam onima koje nisam pomenula. Nije bilo vremena da se uvežemo. Svim vaspitačima, trenerima i animatorima IV smjene čestitam na zavidnoj energiji, motivaciji i ljubavi koju osjećaju za djecu. Nek vas Bog nagradi.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije