VARŠAVA - Cijela Poljska zabrinuto čeka 10. mart kada će američki publicista poljskog porijekla objaviti novu knjigu dokaza da su Jevreje u poljskoj zemlji, pored nacista, ubijali i „obični“ Poljaci!
Niko pametan neće pokušati da umanji krivicu nacista za najveće zločine u istoriji čovečanstva, počinjene u toku Drugog svjetskog rata ali isto tako, niko objektivan ne smije se „zakleti“ da, pod plaštom tog nacističkog pogroma, na mnogo mjesta, u više evropskih država, nisu činjeni i učinjeni zločini koji su, nezasluženo, pripisivani njemačkim fašitima.
Kao kukavičija jaja, ti zločini su podmetani u gnijezda nacističkog, zločinačkog djelanja, u nadi da, na taj način, nikada neće biti otkriveni stvarni izvršioci initi pred istorijom biti „osramoćeni“ njihovi narodi!
Primjera koji to potvrđuju ima mnogo, o njima se malo zna jer su te i takve optužbe sa gnušanjem odbacivali zajapureni nacionalni, bolje reći nacionalistički, istoričari, da ne govorimo o nacionalnim političkim liderima koji su, prikrivanjem istine o participaciji njihovih prethodnika (ili njih samih) u zločinu, brižljivo čuvali “ugled“ vlastite nacije, a često i vlastitu kožu.
Otud ćutnja, strahovanja i odbijanje dijaloga o istinitosti optužbi koje, sve češće, kako vrijeme prolazi, nemilosrdno, pogađaju nedodirljive.
Ovih dana, Poljska i Poljaci sa neskrivenom količinom straha, čekaju 10. mart kada će se u njihovim knjižarama, na poljskom jeziku, pojaviti najnovija knjiga američkog pisca, univerzitetskog profesora istorije i sociologa poljskog porijekla, Jana Tadeuša Grosa „Zlatna žetva“.
Knjiga je, kako je najavljeno, u stvari, dokumentovana zbirka novih dokaza da zločine nad Jevrejima u Poljskoj, u toku Drugog svjetskog rata, nisu činili i počinili samo njemački fašisti.
Gros piše da su u nizu slučajeva, nacističke dželate u ostvarivanju njihovog plana brisanja Jevreja sa lica zemlje, pomagali žitelji okupirane Poljske, malo iz mržnje prema bogatijim susjedima, malo iz materijalnog interesa koji, je često, imao težinu jednog jedinog kilograma šečera.
Toliko je, prema saznanjima Grosa, dobijao poljski seljak za svakog Jevrejina kojeg prijavi Gestapou! Pred kraj rata, kako tvrdi Gros u najavi svoje najnovije knjige, neki Poljaci su, čak i bez nacističke „kooperacije“ i stimulacije, udarali na jevrejske susjede, pre svega iz materijalnih interesa, da bi se domogli njihovih dobara.
Takva tvrdnja američkog pisca, razumljivo, boli pripadnike paćeničke poljske nacije koja, s pravom, nosi oreol jednog od najvećih stradalnika posljednjeg svjetskog rata.
To ih, međutim, kažu nezavisni istoričari, ne oslobađa obaveze da se, bez uzburkanih strasti, „postave čelom“ prema svakoj Grosovoj tvrdnji, da je prihvate, ma kako ona bila bolna ili je dokumentovano odbace dokazujući bezgrešnost cijele svoje, sada već četrdeset milionske nacije. Iako nigdje, pa ni ovdje, bezgrešnih nije bilo.
Ali, po svemu sudeći, nacionalni naučni autoriteti ili bar većina njih, ne žele to učiniti u uvjerenju da bi svaki, makar površni, analitički pristup spornom djelu i spornoj Grosovoj tezi, za njih značio djelimično priznanje onog što pisac tvrdi.
Atmosfera u zemlji postala je toliko zapaljiva da je direktorka izdavačke kuće koja se, “izdajnički“ usudila na publikuje „antipoljsku knjigu“ izvinila naciji prije nego što je knjiga izašla što se, koliko je poznato, još nigdje i nikada do sada nije dogodilo.
„Slažem se da je knjiga tendenciozna, da nanosi štetu mnogim ljudima“, pokajnički je izjavila pomenuta gospođa.
Kao odgovor na ovo pokajanje dobila je najavu poljske „patriotske“ čitalačke publike da će knjigu, u svakom slučaju, bojkotovati, a sa autorom se „obračunati“.
Strahovanja da će Gros i u svojoj trećoj knjizi, kao i u prve dvije, koje je objavio pod naslovima „Susjedi“ i „Strah“, javnosti prezentovati argumente o zločinima i neprijateljskom ponašanju nekih sunarodnika, prema Jevrejima, više su nego primjetna.
Još uvijek ih bole činjenice iznesene u knjizi „Susjedi“, Grosovom prvom djelu na ovu temu.
U toj knjizi istoričar je pisao o monstruoznom zločinu u sjeveroistočnom selu Jedvabe, gde su poljski seljani, bez ikakve njemačke prinude, 10. jula 1941. gotovo sve svoje susjede Jevreje saterali u najveći seoski sjenik, zatvorili vrata velikog drvenog objekta i zapalili ga!
Grijeh koji je, sve do promjene političkog sistema u poslijeratnoj Poljskoj, prikrivan uz pomoć državnih, mjesnih i crkvenih autoriteta, priznaju sada gotovo svi u zemlji.
Jedino se, kao i obično, kao u slučaju Jasenovca, ne slažu u brojkama koje govore o dimenzijama zločina. Poljski istoričari tvrde da je u velikoj seoskoj staji i sjeniku, bilo zatvoreno i naravno, kao u krematorijumima nacističkih logora, izgorjelo, između 300 i 400 Jevreja.
Gros tvrdi i dokazuje, da je u najvećem jedvabskom, seoskom sjeniku izgorjelo najmanje 1.600 jevrejskih nesrećnika.
Takvih zločina, u nešto manjem obimu, bilo je, prema podacíma koje objavljuje Gros, i u nizu drugih sela, posebno na istoku Poljske.
Jedvabska tragedija i njoj slične u poljskom selu, čuvana je u tajnosti, uz „amin“ crkve i podršku režima koji je instaliran nakon što su Nijemci napustili poljsku zemlju.
Model obmane bio je jednostavan i najčešće u ovakvim prilikama upotrebljavan, tvrdnjom da su zločin počinili njemački nacisti! A ko bi drugi u to vrijeme na tom mjestu“!
Nacisti su otišli i odnijeli sa sobom zasluženu etiketu najvecih zločinaca nad poljskim i jevrejskim narodom na prostorima Srednje Evrope, ali u u nekim oslobođenim mjestima jevrejske muke nisu okončane!
I dalje su, kada je stigla sloboda, ubijali Jevreje, piše Gros, uz pitanje svojim sunarodnicima, nisu li se to poraženi Nijemci vraćali u Poljsku da „završe posao“?
U istočno Poljskom gradu Kielcu, nošeni neshvatljivom mržnjom prema dojučerašnjim ratnim sapatnicima, našli se i oni kojima je smetalo dalje prisustvo preživjelih Jevreja u njihovoj, sada već slobodnoj, zemlji.
I dogodio se novi zločin o kojem se decenijama ćutalo: U gradu Kielce, na istoku Poljske, samo u jednom danu masakrirano je više desetina Jevreja koje su mjesni stanovnici izbacivali iz kuća, skidali sa vozova i bezdušno ubijali. Desilo se to 4. jula 1946. u sred oslobođene Evrope!
Nakon tog i sličnih događaja velika većina poljskih Jevreja napustila je zemlju i nikad se više nisu vratili!
Zločin u Katinskoj kući
Poljaci, dvostruko okupirani u toku ratnog sukoba, od nacista i sovjetskih „oslobodilaca“, sa zapadne i istočne i strane njihove prostrane zemlje, bili su, takođe, ali sada kao žrtve, akteri još jedne „istorijske ujdurme“ koja je brižljivo čuvana četiri decenije, za svo vrijeme “bratskog“ prisustva sovjetskih trupa u poljskoj državi.
Riječ je o zločinu u Katinskoj šumi, nedaleko od ruskog Smolenska, blizu sadašnje ruske granice sa Poljskom, gdje je tokom 1944. godine, u organizaciji Staljinove tajne policije NKVD ubijeno preko 25.000 poljskih elitnih oficira, intelektualaca i vrhunskih stvaralaca kojima se nacija ponosila.
Pobijeni su jer su se Sovjeti pribojavali da će im, kada „oslobode“ poljsku teritoriju, gdje su ostali četiri decenije, svi oni biti opasni i nepoželjni domaćini.
Sovjetski „ljetopisci“ su, odmah poslije rata, objavili svoju verziju pogroma u Katinskoj šumi. Zločin su, prema toj verziji, počinili Nijemci „u strahu da će poljska vojna i intelektualna elita, u daljim sukobljavanjima stati na stranu „slovenske braće“.
Etničko čišćenje Sudeta
Tema o kojoj se u Češkoj, manje rado nego u Njemačkoj, sve češće govori je sudbina žitelja zapadnog dijela nekadašnje Čehoslovačke, poznati po njemačkom nazivu Sudeti. Otud su najprije jedni (Česi), protjerani u unutrašnjost zemlje da bi etnički očistili prostor koji je, milošću učesnika međunarodne Minhenske konferencije 1938. godine, uz radovanje njemačke nacionalne manjine u Čehoslovačkoj, došao pod nadležnost hitlerovske Njemačke.
Kada se rat završio i nacisti morali položiti oružje ne samo u ovom dijelu svijeta, počelo je do sada najveće etničko čišćenje u Evropi.
Samo iz čeških Sudeta, kako su Nijemci zvali ovaj dio Čehoslovačke, protjerano je preko tri miliona etničkih Nijemaca, na osnovama tzv. Benešovih dekreta, uz „amin“ velikih sila, odnosno sila pobjednica, koje su samo pet godina ranije, podlegli Hitlerovim zahtjevima i odobrili pomenuto protjerivanje Čehoslovaka sa zapada vlastite države.
Sam čin ovog etničkog čišćenja zapadnog dijela Čehoslovačke od pripadnika njemačke nacionalne manjine je međunarodno legalizovan pod obrazloženjem da u ratu zavađene Čehoslovake i Nijemce treba, što prije razdvojiti kako ne bi među njima buknuo novi sukob.
Dugo je, međutim, čuvana tajna o broju ljudskih žrtava među njemačkim prognanicima, koji su, na osnovu tog „amina“ 1946. protjerani iz Čehoslovačke.
Naime, na prognaničkom putu prema Njemačkoj hiljade njih izgubili su živote zbog neljudskih uslova transporta ali i zbog osvetničkih napada čeških seljaka na njemačke izbjegličke kolone.
Dok češki mediji govore o hiljadama “transportnih“ žrtava, u Bavarskoj Udruženje prognanika operiše sa brojkom od 17.000 stradalnika koji sa zavežljajima preko ramena, nisu uspjeli stići do matične zemlje, što je po njima najveći zločin nakon Drugog svetskog rata!
Nedavno je u blizini sadašnje češko-njemačke granice, otkrivena “kolektivna“ grobnica 13 njemačkih izbjeglica koje su mještani, na njihovom prisilnom putu za Njemačku, pobili lopatama. O ovim i ovakvim grobnicama, kakvih sasvim sigurno još ima, posebno u pojasu oko njemačko-češke granice, nerado pišu češki mediji.
Ta granica, praktično, više ne postoji, ali postoji istorijsko sjećanje koje ni višedecenijsko ćutanje nije moglo izbrisati, niti bilo kome „trećem“ podmetnuti.