Život

Porodica Mekić: Život u komuni s povlasticama isprekidan raketnim napadima

Porodica Mekić: Život u komuni s povlasticama isprekidan raketnim napadima
Foto: Ustupljene fotografije | Porodica Mekić: Život u komuni s povlasticama isprekidan raketnim napadima

Na četiri i po kilometra od pojasa Gaze, u društveno-zemljoradničkoj komuni, kibucu, u predjelu Izraela koji se zove Negev zajedno sa ženom Meytal i četvoro djece živi i radi Goran Mekić.

Njegov život u ravnopravnoj zajednici s kolektivnom svojinom, čiji se članovi besplatno školuju i združeno privređuju, nekome bi mogao da zvučio kao scenario za film, ali upravo tako žive članovi kibuca - jevrejskih zajednica u Izraelu.

"Kibuc je društveno-zemljoradnička komuna, sa zajedničkom svojinom i demokratskim strukturama upravljanja unutar zajednice. Onoga ko nije upoznat sa životom u kibucu ovo može da podsjeća na izvornu komunističku ideju. Razlika je ipak velika, jer niko ne primorava članove kibuca da žive u takvom sistemu, dok sa druge strane zajednica posluje kao jedno dobro organizovano preduzeće u totalno kapitalističkom okruženju. Od njegovih članova zavisi da li će kibuc biti uspješan ili ne", objasnio je Mekić.

Njega je put u Izrael iz Srbije doveo avgusta 1993. nakon odsluženog vojnog roka. S obzirom na to da su mu prabaka i pradjed s majčine strane Jevreji, otvorila mu se mogućnost direktnog useljenja u Izrael i dobijanja izraelskog državljanstva.

Nakon završenog fakulteta Mekić se zaposlio kao direktor u preduzeću koje se bavi remontom i obnovom poljoprivredne mehanizacije. Ono što je zanimljivo je da je obavljanje odgovornih i visokih funkcija u kibucu stvar ličnih ambicija svakog pojedinca ponaosob, a ne želja za većom zaradom.

"Pošto se u izvornom sistemu kibuca, po kome posluje i moj kibuc Magen, mjesečna primanja ne dijele prema funkciji koju obavljaš već prema broju članova porodice, postoje situacije u kojima običan radnik na polju s petoro djece ima veća primanja od mene koji sam direktor i imam samo četvoro djece", istakao je Mekić.

On je dodao i da su mnoge stvari subvencionisane, kao recimo struja ili hrana u zajedničkom restoranu.

"Na primjer, oslobođeni smo plaćanja poreza na promet za robu u kibuckom supermarketu i na sve što je u vezi sa zdravstvenom zaštitom, obrazovanjem i socijalnim potrebama, kao i brigom o starima. Postoje neke stvari koje jednostavno ne mogu da se izračunaju u novcu, kao svakodnevno korištenje bazena, razni kursevi za djecu, studiranje, master i doktorske studije i svi izdaci koji idu uz to. Ove beneficije važe i za djecu koja ne žive u kibucu ako su njihovi roditelji članovi. Sve je to besplatno za članove kibuca", objasnio je Mekić.

Pored mjesečnog budžeta, godišnje se dijele i dividende u zavisnosti kako je kibuc poslovao godinu dana ranije. Jedan dio prihoda odlazi i u razne sigurnosne fondove za članove kibuca, koje članovi mogu koristiti postepeno tek nakon završene 45. godine.

Život u pojasu Gaze

Kada je riječ o sigurnosti, Mekićev život se odvija u samom pojasu Gaze.

"Za ljude koji žive u Tel Avivu ili Eilatu na samom jugu zemlje život nije rizičan kao za nas. Iako se trudimo da ne razmišljamo o opasnostima i rizicima kojima smo svakodnevno izloženi, slagao bih kada bih rekao da ne postoji određena doza straha za moju porodicu. Prije svega, strah proizlazi iz brige za najbliže. Nažalost, ili na sreću, u ovom slučaju moja djeca kao i ostali tačno znaju kako da reaguju i kako da se ponašaju u datim momentima u trenutku raketnih napada od strane Hamasa i islamskog džihada", jasan je bio Mekić.

Istakao je da svako od njih ima aplikaciju koja se uključuje u trenutku lansiranja rakete iz pravca Gaze te da imaju nešto manje od 15 sekundi da pronađu prvo najbliže sklonište.

"Udaljenija mjesta kao Aškelon i Ašdod imaju više, čak 45 sekundi. Aplikacija i sirene za vazdušnu opasnost se oglašavaju u onim mjestima na kojima je prema koordinatama izračunato da će raketa da padne. Svaka kuća u pojasu Gaze ima obaveznu sigurnnu sobu, kao i većina stanova u Izraelu. Pored toga, postoji veliki broj skloništa koja su razbacana po naseljima i autobuskim stajalištima. Moja djeca su odrasla ovdje, ovdje imaju prijatelje, rodbinu. Kako oni, tako i mi. Mi smo već odavno podvukli crtu i odlučili se na ovakav način života sa svim pozitivnim i negativnim stvarima koje on nosi sa sobom. I ne razmišljamo o napuštanju", rekao je Mekić.

Međutim, bez obzira na to što su izloženi svakodnevnoj opasnosti, ističe da i nakon skoro 30 godina života na ovom mjestu teško može da ukaže na negativne strane života u kibucu.

"Kao što sam i rekao, nekima ne odgovara ovakav način života. Pozitivna stvar je što u Izraelu postoji više različitih sistema pa svako može prema tome odrediti gdje će da živi. Kako sam bio na mnogim mjestima, mogu slobodno da kažem da ja nisam vidio bolje mjesto za neki porodični način života, kako za djecu tako i za starije ljude", istakao je Mekić.

U Izraelu trenutno postoji oko 230 kibuca, sa prosjekom između 200 do 1.000 članova u svakom od njih. Iako danas u njima živi tek oko tri odsto ukupnog stanovništva, nekada su kibuci imali veoma važnu ulogu u stvaranju i formiranju Izraela. Ljudi koji su naseljavali kibuce krajem 19. i početkom 20. vijeka su bili vođeni cionističkim i socijalističkim ubjeđenjima.

"Ruku na srce, mnogi kibuci nisu održali korak s vremenom i promjenama u društvu i to prevashodno oni koji osim poljoprivrede nisu imali još neki dodatni izvor prihoda. Tako se tokom vremena taj model društvene svojine preinačio u privatnu te su mnogi kibuci nastavili da posluju po tom novom privatizovanom modelu i uveli princip platne (klasne) razlike, kao i mogućnost vlasništva nad nekretninom, prije svega kućom. Kako je kibuc Magen jedan od bogatijih u Izraelu, dozvolili smo sebi taj luksuz da nastavimo da poslujemo po starom, nazovisocijalističkom sistemu. Da li ćemo biti uspješni i u budućnosti, vidjećemo", ispričao je Mekić.

Kibuc u kojem živi i radi ima 2.200 hektara zemlje, na kojoj se uzgajaju kikiriki, pšenica, krompir, rotkvice, jojoba i mrkva, a nedavno su počeli i s uzgojem avokada.

"Sva motorna vozila i kombajni pripadaju nama. U zajednici s još nekim kibucima imamo i fabriku koja se bavi pakovanjem i izvozom tih proizvoda, prevashodno na američko i evropsko tržište. U kibucu svako ima svoje zaduženje i obaveze, tako da ne mora svako da radi u grani koja donosi profit. Neko, recimo, čuva djecu, neko drugi radi u restoranu itd. Osim zemlje, imamo i farmu od oko 2.000 krava, fabriku 'Magen eko-energy' za proizvodnju solarnih panela za zagrijavanje bazena i dvije kćerke fabrike, od kojih jedna posluje u Americi, a druga u Njemačkoj, te fabriku za hlorinatore", pojasnio je Mekić.

Izrael je vodeći proizvođač jojobinog ulja danas u svijetu. Gajenje jojobe zastupljeno je najviše u područiju Negev, a vodeći poljoprivrednici u tom poslu su upravo kibuci.

."Jojoba uspijeva bez vode i više od šest mjeseci. Njene specifične odlike ogledaju se u opstanku i u najtežim pustinjskim uslovima, da bez problema uspijeva bez vode i duže od šest mjeseci, i to je bio glavni razlog zbog kojeg su se izraelski farmeri u ovoj regiji odlučili na uzgajanje baš ove biljke", dodao je Mekić za kraj

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije